Mrak se spustio na grad...ulične lampe stoje i bacaju nježno svijetlo na njeno uplakano lice. Hoda ubrzano, pokušava misliti na nešto drugo, nešto svijetlije, na nešto najbolje što ima u životu, osim njega...i ne uspijeva. Suze joj klize niz obraze, plače jer zna da ne može bez njega...ne može ujutro ustati a da ne pomisli na njega, ne može joj dan proći bez njegovih glupih šala i podbadanja zbog kojih se kao, svađaju...zapravo se nikad ne svađaju. Uvijek to bude nakratko, jer kad ga vidi...ne može da se ne nasmije...on joj najbolje zna izmamiti osmijeh na lice samom svojom pojavom...on joj najbolje zna izmamiti tužan pogled i nevidljive suze u očima samom svojom pojavom...Počinje trčati ali ne vidi stazu pred sobom zbog suza i pada...pada na koljena i plače, plače jer ju steže u grlu i mora se riješiti boli...mora...okreće se oko sebe i gdjegod da pogleda-vidi sebe i njega...i plače još više...štogod da dohvati podsjeća ga na njega i jednostavno mora plakati...pogleda sebi u srce i vidi njega i jednostavno...ona mora plakati...kad zaklopi oči, vidi njegov lik...kad pogleda u svoju ruku vidi u njoj i njegovu...čvrsto stisnute i nitko ih ne može razdvojiti. Osim...
Uplakana, sjedi na koljenima i briše suze rukama...U glavi joj se vrte crno-bijele slike i čuje staru, poznatu melodiju...opet čuje tu melodiju i mrzi sebe zbog toga...zašto misli tako nešto?? Zašto razmišlja o tome? Zašto misli da je postala zrnce soli u njegovim očima? Zašto misli da je njen Neko prestao da ju voli? Zašto ona ne može bez njega, neka joj netko objasni...Neka joj netko objasni dok joj se srce nije slomilo...dok ju zvuk gitare nije dotukao...
I dalje čuje tu staru, poznatu melodiju i riječi ju ubijaju...sjedi i dalje uplakana i ne briše suze...pušta ih da klize...
Ali me ne voliš...
to se uvek drugom desi...
govoriš...
ali više ne znam gde si...
da li neko to zna?
Šta sam uradio?
Kakva tužna humoreska!
Gradio
ispod gradova od peska
dubok bezdan bez dna.
A ona ne može bez njega nikako...gleda u svoju ruku i dalje vidi njegovu u njoj...u njenim očima su i dalje čvrsto stisnute, i ne može ih nitko razdvojiti...
U njegovim očima ne zna više što vidi...
Ali zna da nije ništa sve što nudi...
I razbit će gitaru. Nek ju crn mrak ispunjava...jer odavno se svoje pjesme boji...
Post je objavljen 24.11.2007. u 15:13 sati.