Slušam i malo vjerujem malo ne.
Fafenštajn?
Divovski kompjuteri?
Zdenka.. who the fuck is Zdenka.
E pa znate šta, voliš ili ne, sereš, ja neću..
Nakon drugog preslušavanja Pjesme za Gladijatore mi izgledaju kao album 2007. godine. Domaće produkcije, naravno.
Da ne bi bilo zabune.
Prvo, Ripper mi ne izgleda predobro u zadnje vrijeme. Isprika, umjetnik nekad poznat kao Ripper. Čujem promijenio je ime u Daddy. Svako dobro mu želim..
Krađa strane produkcije... neki indie čušpajz na novom albumu, kažu mnogi. Naravno. Pipsi ni ne znaju za originalnost.
Ali nije li to jedan (od čudnijih) razlog zbog kojeg ih volimo. Posuđuju od većih od sebe.. pa šta, neće valjda od manjih!
Svašta čujem dok ih slušam, The Flaming lips, Mercury Rev, Grandaddy i Delgados.
E pa nek. Bar znamo da ljudi znaju šta valja.
Kako i sami kažu :
'Odlučili smo svi da ne slušamo ništa
Osim domaći rock
Ma da ništa ne valja
Preslušali smo sve
Nismo rekli ne
Nikom se zamjerili
Ključan stih čeka nas za kraj..'
A šta se tiče droge.. zanima me dal je ona preduvjet za dobru muziku? Pa nagli pad.
Pogledajte Led Zeppeline. Da se nisu drogirali svirali bi krščanski rock i nitko ne bi nikad čuo za njih.
Htjela sam spomenut i Chrisa Martina, al on mi izgleda kao da je psihički nestabilan, a ne drogiran. Zbog toga ga neću spominjat.
Uglavnom, na kraju, stihovi poput
'U vasceloj galaksiji
nitko se ne ljubi
kao ja i ti'
ne zvuče mi loše. Možda jer sam žensko pa padam na ljubavni štih.
Svjesna toga da se 'Bog' nikad neće ponovit. Ali okrećem drugu stranu obraza i ponovno pritišćem Play.
Post je objavljen 24.11.2007. u 14:58 sati.