Marketing
Kradljivac uspomena, 2007.
Neki se dan na faksu pročulo da je Dino Milinović, profesor kojeg biste trebali poznavati da shvatite važnost vijesti, napisao scenarij za ekranizaciju svog romana Kradljivac uspomena. Svaki je zagrijani student tračevima dodao i svoj doprinos pa je priča na kraju poprimila potpuno nebulozne crte, od dječačkih fantazija o seksi špijunaži do ženskih tlapnji o poluerotskom prikazu veze profesora i studentice. Ipak, osnova radnje svodi se na sljedeće: hrvatski diplomat Juraj Križanić nestaje u Parizu, a u potragu za njim poslan je bivši vukovarski branitelj Gawain Skok koji taj put koristi za bijeg od duhova prošlosti koji ga progone. Kolegica i ja zaključile smo da nema šanse da nam to izbjegne, pa je pao dogovor za odlazak u kino.
E sad- mene hrvatski film općenito ne zanima. Gledala sam ih dovoljno da bih zaključila da mi se ne sviđa recept po kojem nastaju: rat+seks+politika. Tu i tamo nadograde tu formulu smještanjem radnje u neko povijesno razdoblje, ali na tome stvar staje... čast iznimkama. Međutim, ostala sam ugodno iznenađena Kradljivcem uspomena koji, istina, uključuje sva tri spomenuta elementa, ali je svejedno nekako osvježavajuć.
-Hvala vam. Puno. :P
Jedina velika zamjerka je ta što filmu nedostaje kičma, jedna čvrsta nit koja bi pomogla gledatelju da prati radnju bez problema. Roman (još) nisam čitala pa ne znam javlja li se i tamo isti problem, ali film je skup kronološki pomiješanih kratkih scena s vrlo skokovitim prijelazima i velikim brojem mjesta radnje. Razlog? Nakon gledanja filma pročitala sam dvije kritike u dnevnim novinama; u objema se spominje kako je redatelj Vicko Ruić, koji je dosad snimio samo dva art filma, i ovog svojevoljno usmjerio u art vode iako to prirodi priče ne odgovara.
Usprkos tomu, sama radnja nije overly komplicirana i likovi su prilično upečatljivi (no, barem iz naše perspektive) pa nakon prvih pola sata provedenih u potrazi za poantom shvatite da ste, ne znajući točno kako, uvučeni u priču i odjednom vam postaje kristalno jasno koje se scene odvijaju u '91 (rat), koje u '94 (seks), a koje u '99 (politika). Uz to, film vrvi zvučnim glumačkim imenima: Sven Medvešek, Nikša Kušelj, Ivo Gregurević, Nataša Janjić...
U čemu je onda problem? Kroz hrvatska su kina prošli daleko gori filmovi, a s daleko većim brojem prodanih ulaznica. Nedostatak promidžbe, rekla bih. Da se o ovome nije šuškalo na faksu, za film vjerojatno ne bih ni čula; nije ga se reklamiralo ni na televiziji ni u novinama, a prikazuje se samo u jednom kinu u Hrvatskoj. Možda bih naišla na vijest u časopisu koju bih preletjela očima i zaključila da nisam zainteresirana. I znate što? Bilo bi mi stvarno žao da sam propustila ovo. Nije biser hrvatske kinematografije, nigdje neće dobiti pet zvjezdica, ali zasigurno nije ni loš. Da su mediji nabacili koju riječ više o filmu, možda kolegica i ja ne bismo te večeri činile impresivnih 50% publike.
Kradljivac uspomena, 2007.
r: Vicko Ruić
scenarij: Dino Milinović, Vicko Ruić
glazba: Matija Dedić
DsK
Post je objavljen 24.11.2007. u 14:11 sati.