I dok se hvatam kako treperim na zvukovima violina, cujem glas, njezan... Osjecam svaki ton te pjesme, toliko me prozdire da pocinje boljeti. Bolesno, ali ipak.
Ponekad se uhvatim da kao treca stranka pljucam po svojim zeljama, snovima, ljubavima, kako bih se probudila iz sna u kojem se nalazim. Da bih se izbacila iz kruga.
I ne ide. Samo se bacam u jos vecu depresiju i nemogucnost podnosenja vlastitih emocija.
NE razumijem sebe. Kako onda mogu druge?
Eto sto izolacija cini od covjeka.
Osjecam sve samo ne ljubav i imam sve vecu potrebu da zavrsim sve ovo, ironiju, agoniju.
Izbrisati sebe i stvoriti nekoga koga zelis, moja ambicija.