Dosao si tiho, na prstima, rekao da sam tvoja jedina...Polako, tiho, koracao si do moga srca, i tamo se uselio...
Tvoje oci, iskrene... Zaista su bile ogledalo tvoje duse... Nikada necu zaboraviti kako si me gledao s njima, i kako sam uvijek, ali bas uvijek trnila kada si me gledao...
Nasa prva setnja, njezan stisak ruke, lagano sipi kisa, a ti i ja uzivamo u svakom novom koraku, u svakoj novoj minuti...
Prvi poljubac, iskren, pun neke nade da ces uz mene ostati dugo, zauvijek...tvoje usne na mojima, u ono sumorno vece, najljepsi trenutak u zivotu...
Zagrljaj...nesto sto mi fali najvise na svijetu...Preljepo je kada te netko zagrli, onako iskreno, cvrsto, s ljubavlju...osjecaj je neopisiv...
Kisa...kisa je padala, stajali smo mokri do koze...svi su se zurili da pobjegnu od kise, samo smo ostali mi, i uzivali u njoj...
Nasi razgovori, sale, povjeravanja...
A, onda na jednom...prva suza pustena zbog tebe...
Bezbroj sati iscekivanja da ces se vratiti, bezbroj napisanih pjesama, bezbroj proplakanih noci...
Puno puta sam odlazila na nase mjesto, gledala u zvijezde, i njih ispitivala zasto sam ostala bez tebe... Bez osobe za koju se vrijedilo boriti...
I onda, nakon svih divnih trenutaka...zadnje sto je izgovoreno, izreceno...je Zbogom... zbogom zauvijek...
Cekat cu te... zauvijek...
T.
Post je objavljen 23.11.2007. u 22:06 sati.