Marketing
Život poslije života...
Kado izgleda čovjek kada umire?To pitanje čovječanstvo postavlja sebi otkad ljudi potoje. To su prve dvije rečenice u knjizi koju sam nedavno pročitala.Napisao ju je Raymond Moody koji je duže vremena istraživao fenomen ''tik do smrti''.Naime tražio je i saslušavao mnoge ljude koji su se našli izvan svoga tijela, gledali sebe-svoje materijalno tijelo koje je mrtvo ležalo na ovom svijetu,ili su bezuspješno htjeli odvući pozornost liječnika koji su ih oživljavali.Neki od njih su se našli pred bićem sazdanom od svijetlosti...Pred živim Bogom koje im se obraćalo s velikom ljubavlju i iskrenošću.Mislim da premalo ljudi razmišlja o tome kako se može svaki trenutak umrijeti bilogdje i bilokada,mi to neznamo.Kada bi svatko svaki tren proživljavao kao da mu je to zadnji,vjerujte-svijet bi postao drugačiji,ljepši...za uživati!Svi se uvijek negdje žure,trče...Hej!Polako,stani malo!Udahni taj divan zrak punim plućima,osjećat ćeš se puno bolje...
Osvrni se oko sebe,nije uvijek sve tako crno!Znaš da ćeš jednoga dana biti u vječnom miru,vječnoj radosti.Potrudi se da to i postigneš,tu,sada,jer poslije možda neće biti.Na tebi je da odlučiš,On ti je dao slobodu....
A eto ovo je nešto što mi već sada polako mijenja život.a ovo je jedna od mnogih priča koja se nalazi u knjizi...
Osvrni se oko sebe,nije uvijek sve tako crno!Znaš da ćeš jednoga dana biti u vječnom miru,vječnoj radosti.Potrudi se da to i postigneš,tu,sada,jer poslije možda neće biti.Na tebi je da odlučiš,On ti je dao slobodu....
A eto ovo je nešto što mi već sada polako mijenja život.a ovo je jedna od mnogih priča koja se nalazi u knjizi...
''Ustao sam i pošao u predsoblje da nešto popijem i u tom mi je času, kako je kasnije ustanovljeno, puklo slijepo crijevo. Osjetio sam se slabim i pao. Osjetio sam se kao nošen strujom, kao da moje stvarno biće neprestano ulazi i izlazi iz moga tijela . Pri tom se čula krasna glazba. Odlebdio sam kroz vrata predosoblja sve do zastakljene verande. Tamo je izgledalo kao da su se oko mene skupili oblaci-neka vrsta ružičaste magle, a ja sam prolebdio ravno kroz staklo, upravo kao da ga i nema i vinuo se prema tom čistom , kristalno jasnom svjetlu koje je davalo bijelu svjetlost. Bilo je lijepo, tako sjajno i blistavo, ali me nije ozlijedilo oči. To nije vrsta svjetlosti koju biste mogli opisati na zemlji. U svjetlosti nisam vidio osobu, ali je ipak postojao neki njezin specifičan identitet, sasvim sam siguran da jest. To je svjetlo savršenog razumijevanja i savršene ljubavi.
U duhu mi se pojavila misao:''Voliš li ti mene?''To nije bilo baš pitanje, ali mislim da je smisao onoga što mi je svjetlo željelo saopćiti bio:''Ako me voliš, vrati se i dovrši ono što si u životu započeo''.Pri tome sam se osjećao okružen silnom ljubavlju i suosjećanjem.Od trenutka kad mi se svjetlo obratilo, počeo sam se osjećati zaista dobro- bio sam zaštićen i voljen. ''
Post je objavljen 23.11.2007. u 19:03 sati.