(fora iz unutarnjeg džepića verterski plavog sakoa, izvađena galantnim pokretom)
svrnuti pogled svoj na vas. još jedna biblijska scena koja mi čini blagodat mozgu. ne sjećam se što je bilo prije toga. prije bješe vodenast pogled, mlačan, sluzav gotovo, sada netremičan i oštar. zamračen. kao u onog sjedokosog gospodina u crnom s izražajnim garavim obrvama koji je ulazeći u algoritam u ključnom času svrnuo svoj pogled na mene i moje očarane zakrvavljene oči. naime, dosjetila sam se na koga me podsjeća. na ciorana. samo mu je pogled bio više vučji nego pseći. pravi praznik je sjesti, gledati ljude, sjediti gledati ljude i pričati sa sobom samom ali vrlo disocirano. duktus je prepompozna riječ za iskoristit. ima i hodanje svojih draži, lipanj i rani srpanj su mi bili mjeseci psihičke iznurenosti i fizičkog kopnjenja (što me u kombinaciji nije ni uspjelo razveseliti) pa sam slušala ninu nastasiu koja ima topao, skoro ljekovit glas i šetala do zapruđa od svoje postojbine pa natrag od zapruđa do svoje postojbine za što mi je trebalo sat i pol, i prilikom pretposljednje šetnje tog ljeta, prema meni je krenula visoka, lelujava prilika upirući grbavim kažiprstom. čovjek je bio sijed, dramatično naborana lica i usijanih očiju te mi se odmah svidio pa sam skinula slušalice i izložila se pravoj jezičnoj salati. logorea je jedno, ali ovo nije imalo linearnog smisla, osim što me upozoravao da ne smijem hodati kratkih rukava kad je noć, pa makar je vani 30 stupnjeva, a imao je starac (beckett u mojoj glavi) i svako pravo jer ne bi izgledao ni upola toliko dojmljivo da nije navukao baloner koji se vijorio prilikom žustra hoda. skoro pa marša. ovo pišem da ne zaboravim vrijedne incidente. također - konobar u kicu u večernoj šihti vam želi dirati glavu i biti slino blizak s vama, pa postaje neugodno kad se prekardaši granica zdravog humora i pristojne distance. a konobar plavokosi i blago isusoliki u profilu je silno i s mjerom ljubazan na osnovi činjenice da kaže dobar dan, tejk jor tajm, uživajte, doviđenja. a možda nam pljuje u čaj dok nam je prvi sipao eliksir mudrosti, tko zna.
VEDRIJA TEMA
sanjala sam sjedenje pored rijeke čekajući sumrak, trpajući vlažno kamenje u cipele, pokatkad bi nekome zaiskrile oči jer pričalo se o samoubojstvu, vrlo odraslo i artikulirano, s obzirom na to da mi je društvo bila mama, ona koja mi je podarila život. kasnije mi je otac, kad sam se zatvarala u ormar gdje spavam na slojevima crnih kaputa, došao s promućurnom molbom da ga svakako obavijestim kad ću to napraviti jer je bolje da me on prvi nađe nego mama, kad bi moglo nastati puno buke nizašto. kimnula sam u znak slaganja i tihog pristanka. to je jedan od komičnijih snova, dok su tragični oni kad sanjam raskošne trpeze u menzi, riznice delikatesa a idućeg dana na ručku dobijem puža s blitvom. kako bi francuzi rekli, parfektno.
i čini se da je post sa svrhom zakasnit me na dogovor, kojem pristupam s nekom gorkom primoranošću i obavezom, gotov i da ću stići na vrijeme i ne znam zašto sam pišući sve ovo, sve ove nakupine uzaludnosti, otpisala i natruhe dobrog raspoloženja.
Post je objavljen 27.11.2007. u 16:41 sati.