Shvatio sam ,da koliko se god trudio,neću spoznati osjećaj potpune sreće i satisfakcije...Na trenutke pomislim kako je sve oko mene normalno...,da sve diše...,ima svoje bilo kojem i ja pridonosim,pružajući mu svoje tihe otkucaje...,no kad u tome najviše uživam i osjetim slobodu...krila pouzdanja se slome a bilo prestane kucati...Zašto?...Neznam...Uvijek me ostave takvog saznanja(ako se to uopće može takvim nazvati)...Tad me osjećaj blagog ludila proždire iznutra..Nikad neznam čime sam to zaslužio?Što sam krivo rekao...,učinio...?!...A što je najgore dopuštam da me uništi...
PS:oprostite na ovako pesimističnom postu,ali kao što sam rekao-iznosim svoja mišljenja i duševna stanja....,pa tako i ovakva...
Vjerujem da neće dugo trajati...
Do skora...
Post je objavljen 23.11.2007. u 00:24 sati.