Marketing
Sveta Cecilija – zaštitnica glazbenika
Bach, Händel, Saint-Säen, Reger, Widor..., velika imena orguljske glazbe, imala su dar i čast svirati i skladati na kraljici svih instrumenata – orguljama. No kakovo li je umijeće tek morala imati njihova legendarna izumiteljica, sveta Cecilija, koja je postala zaštitnica glazbenika, proizvođača instrumenata, a napose pjevača? Legende su ipak legende, ali često puta se iza njih krije istina, koja uz "malo dorade" postaje dobra za nadahnuće umjetnicima.
Cecilija je bila bogata rimska plemkinja iz senatorske obitelji. Njeni su je roditelji htjeli udati za bogatog mladog Rimljanina Valerijana koji je bio pogan. Nakon vjenčanja, Cecilija je rekla Valerijanu da želi ostati djevica ohrabrena anđelovim ukazanjem, na što je on htio da mu pokaže anđela. Ona ga je odvela na Viu Appiu i tamo se susreo s papom Urbanom koji ga je pokrstio, a potom im se ukazao anđeo i okrunio ih vijencem od ruža i ljiljana. I Valerijanov brat Tiburcijus se pokrstio, te su braća pokapala tijela mučenika. Ubrzo su i njih uhvatili i osudili na smrt. Egzekutor Maksim se i sam preobratio, tako da je i on stradao s braćom, a njih je pokopala Cecilija. Sada je ona pala u nemilost. Prvo su je pokušali ugušiti u prezagrijanoj kupaonici njene kuće, ali je preživjela, da bi je krvnik triput udario mačem, ne bi li joj odsjekao glavu. Ipak glava joj se nije odvojila od tijela, već je mučenica ostala poluživa u lokvi vlastite krvi. Zadnjom željom razdijelila je bogatstvo siromasima, a svoju kuću u kojoj je podnijela mučeništvo, predala da se na njoj sagradi crkva. Papa Urban ju je pokopao u Kalistovim katakombama.
Ova romansirana acta martyrum kompilirana su dijela na temelju fragmenata starih spisa i sjećanja, a bila su sastavljena u petom i šestom stoljeću da se ne bi zaboravili mučenici, odnosno da bi se njihovo štovanje potaklo, i prepričavalo. Smatra se da je Cecilija mogla podnijeti mučeništvo sredinom 3. stoljeća, dakle za velikih progona cara Decija.
Papa Paskal /817. – 824./ obnovio je njenu staru crkvu u Rimskoj četvrti Trastevere, gdje je bila i njena kuća, ali nije mogao pronaći njene relikvije. Cecilija mu se javila u snu i potakla ga da i dalje traži, te ih je i pronašao u Pretekstatusovim katakombama, kamo su bile premještene iz Kalistovih. Tijelo je bilo odjeveno u stari zlatni brokat, a do njenih nogu platno natopljeno krvlju. Papa je prenio relikvije u njenu crkvu u Trasteveru i pokopao ih pod glavni oltar zajedno sa Valerijanom, Tiburcijusom i Maksimom. Papa je ustanovio samostan s obvezom da se u crkvi dnevno pjeva oficij. U apsidi Cecilijine crkve papa Paskal napravio je mozaik s raskošno odjevenom sveticom i svoj lik donatora uz zaštitnicu.
Prema legendi, Cecilija je bila toliko bliska nebu da je mogla čuti anđeosko pjevanje, a ujedno je znala svirati sve instrumente. Nju kao zagovornicu glazbenika prikazuje Rafael na svojoj pali u Bologni, gdje u rukama drži orgulje i gleda otvoreno nebo s anđeoskim korovima, a pred nogama joj razni instrumenti: triangl, frula, def, cimbale, viola, bubnjevi... Kao krunu Božjeg nadahnuća i svog talenta izumila je orgulje i posvetila ih bogoslužju. No, tek je kasni srednji vijek Ceciliju nerazdvojno obdario atributom orgulja kao njenog zaštitnog znaka, a njene ruke pozvao na vječitu pomoć i zagovor nad rukama orguljaša i glazbenika. Cecilija se prikazuje kako drži u rukama model orgulja, a najčešće ih svira, ili muzicira na portativu. Odjevena je raskošnu odjeću, a primjećuju joj se i tri rane na vratu. Njen se lik često prikazuje u blizini kora na vitrajima ili na ogradama pjevališta. U baroku je prikazuju kako svira na čelu ili violi, a note joj pridržava anđeo. Upravo te barokne slike poput onih Gentileschijevih, ili Zurbaranovih imaju portretne karakteristike, a realizam je takav da izgleda kao da svakodnevno gradom šetaju mlade lijepe Cecilije genijalnih glazbenih mogućnosti.
Ipak jedna se Cecilija izdvaja od svih ostalih, a to je ona nevjerojatna mramorna skulptura rimskog kipara Stefana Maderna /1576. – 1636./. Kardinal Emilio Paolo Sfondrato 1599. otvara grob svete Cecilije ispod oltara istoimene crkve u Trastevereu i otkriva netaknut grob iz vremena pape Paskla. U njemu leži netaknuto tijelo svetice, a kardinal naručuje kod dvadesettrogodišnjeg Maderna da napravi vjernu kopiju svetice u mramoru prije no što se zapečati grob. Maderno radi svoj najbolji rad, koji na pragu 17. stoljeća uvodi u doba dvojice genija Caravaggia i Berninia. Mramorni kip svetice dug 130 cm leži na boku, lagano svijenog tijela i pruženih sklopljenih ruku pred sobom. Glava je istegnuta prema dolje i omotana velom, a na vratu rane od udaraca. Maderno je izjavio: "Stajao sam pokraj groba u kome leži netaknuta sveta djevica i mučenica Cecilija, i napravio sam sve točno onako kako sam i vidio!". Realizam je toliki da nas ono što je Maderno zaista vidio ostavlja u nezavidnoj znatiželji. Svakako scena koja je u biti stravična i jezovita, postaje neodoljivo privlačna jer odiše usred jeze krvi spokojom i mirnoćom, a opet mistični duh žrtve i pobjede ne može joj se poreći. Prizor izgleda kao da se upravo sada dogodio, i svaki novi posjetitelj koji je dođe vidjeti ostvaruje s ovim likom zaista poseban doživljaj i kontakt. Mramor koji je tako ispoliran da se gotovo može osjetiti para iz njene kupaonice u kojoj je umorena, još više pojačava stvarni arheološki pronalazak te iste kupaonice pod crkvom! Bilo kako bilo, ovaj vrhunski rad postigao je za svakog onog tko ga je vidio mnogo više od samo voajerske naslade. On je spona prema davnom vremenu kojeg su ruke nadahnutog umjetnika napravile kao vječni memento neprolazna junaštva i zaslužene slave.
Cecilija je bila bogata rimska plemkinja iz senatorske obitelji. Njeni su je roditelji htjeli udati za bogatog mladog Rimljanina Valerijana koji je bio pogan. Nakon vjenčanja, Cecilija je rekla Valerijanu da želi ostati djevica ohrabrena anđelovim ukazanjem, na što je on htio da mu pokaže anđela. Ona ga je odvela na Viu Appiu i tamo se susreo s papom Urbanom koji ga je pokrstio, a potom im se ukazao anđeo i okrunio ih vijencem od ruža i ljiljana. I Valerijanov brat Tiburcijus se pokrstio, te su braća pokapala tijela mučenika. Ubrzo su i njih uhvatili i osudili na smrt. Egzekutor Maksim se i sam preobratio, tako da je i on stradao s braćom, a njih je pokopala Cecilija. Sada je ona pala u nemilost. Prvo su je pokušali ugušiti u prezagrijanoj kupaonici njene kuće, ali je preživjela, da bi je krvnik triput udario mačem, ne bi li joj odsjekao glavu. Ipak glava joj se nije odvojila od tijela, već je mučenica ostala poluživa u lokvi vlastite krvi. Zadnjom željom razdijelila je bogatstvo siromasima, a svoju kuću u kojoj je podnijela mučeništvo, predala da se na njoj sagradi crkva. Papa Urban ju je pokopao u Kalistovim katakombama.
Ova romansirana acta martyrum kompilirana su dijela na temelju fragmenata starih spisa i sjećanja, a bila su sastavljena u petom i šestom stoljeću da se ne bi zaboravili mučenici, odnosno da bi se njihovo štovanje potaklo, i prepričavalo. Smatra se da je Cecilija mogla podnijeti mučeništvo sredinom 3. stoljeća, dakle za velikih progona cara Decija.
Papa Paskal /817. – 824./ obnovio je njenu staru crkvu u Rimskoj četvrti Trastevere, gdje je bila i njena kuća, ali nije mogao pronaći njene relikvije. Cecilija mu se javila u snu i potakla ga da i dalje traži, te ih je i pronašao u Pretekstatusovim katakombama, kamo su bile premještene iz Kalistovih. Tijelo je bilo odjeveno u stari zlatni brokat, a do njenih nogu platno natopljeno krvlju. Papa je prenio relikvije u njenu crkvu u Trasteveru i pokopao ih pod glavni oltar zajedno sa Valerijanom, Tiburcijusom i Maksimom. Papa je ustanovio samostan s obvezom da se u crkvi dnevno pjeva oficij. U apsidi Cecilijine crkve papa Paskal napravio je mozaik s raskošno odjevenom sveticom i svoj lik donatora uz zaštitnicu.
Prema legendi, Cecilija je bila toliko bliska nebu da je mogla čuti anđeosko pjevanje, a ujedno je znala svirati sve instrumente. Nju kao zagovornicu glazbenika prikazuje Rafael na svojoj pali u Bologni, gdje u rukama drži orgulje i gleda otvoreno nebo s anđeoskim korovima, a pred nogama joj razni instrumenti: triangl, frula, def, cimbale, viola, bubnjevi... Kao krunu Božjeg nadahnuća i svog talenta izumila je orgulje i posvetila ih bogoslužju. No, tek je kasni srednji vijek Ceciliju nerazdvojno obdario atributom orgulja kao njenog zaštitnog znaka, a njene ruke pozvao na vječitu pomoć i zagovor nad rukama orguljaša i glazbenika. Cecilija se prikazuje kako drži u rukama model orgulja, a najčešće ih svira, ili muzicira na portativu. Odjevena je raskošnu odjeću, a primjećuju joj se i tri rane na vratu. Njen se lik često prikazuje u blizini kora na vitrajima ili na ogradama pjevališta. U baroku je prikazuju kako svira na čelu ili violi, a note joj pridržava anđeo. Upravo te barokne slike poput onih Gentileschijevih, ili Zurbaranovih imaju portretne karakteristike, a realizam je takav da izgleda kao da svakodnevno gradom šetaju mlade lijepe Cecilije genijalnih glazbenih mogućnosti.
Ipak jedna se Cecilija izdvaja od svih ostalih, a to je ona nevjerojatna mramorna skulptura rimskog kipara Stefana Maderna /1576. – 1636./. Kardinal Emilio Paolo Sfondrato 1599. otvara grob svete Cecilije ispod oltara istoimene crkve u Trastevereu i otkriva netaknut grob iz vremena pape Paskla. U njemu leži netaknuto tijelo svetice, a kardinal naručuje kod dvadesettrogodišnjeg Maderna da napravi vjernu kopiju svetice u mramoru prije no što se zapečati grob. Maderno radi svoj najbolji rad, koji na pragu 17. stoljeća uvodi u doba dvojice genija Caravaggia i Berninia. Mramorni kip svetice dug 130 cm leži na boku, lagano svijenog tijela i pruženih sklopljenih ruku pred sobom. Glava je istegnuta prema dolje i omotana velom, a na vratu rane od udaraca. Maderno je izjavio: "Stajao sam pokraj groba u kome leži netaknuta sveta djevica i mučenica Cecilija, i napravio sam sve točno onako kako sam i vidio!". Realizam je toliki da nas ono što je Maderno zaista vidio ostavlja u nezavidnoj znatiželji. Svakako scena koja je u biti stravična i jezovita, postaje neodoljivo privlačna jer odiše usred jeze krvi spokojom i mirnoćom, a opet mistični duh žrtve i pobjede ne može joj se poreći. Prizor izgleda kao da se upravo sada dogodio, i svaki novi posjetitelj koji je dođe vidjeti ostvaruje s ovim likom zaista poseban doživljaj i kontakt. Mramor koji je tako ispoliran da se gotovo može osjetiti para iz njene kupaonice u kojoj je umorena, još više pojačava stvarni arheološki pronalazak te iste kupaonice pod crkvom! Bilo kako bilo, ovaj vrhunski rad postigao je za svakog onog tko ga je vidio mnogo više od samo voajerske naslade. On je spona prema davnom vremenu kojeg su ruke nadahnutog umjetnika napravile kao vječni memento neprolazna junaštva i zaslužene slave.
***********
Foto della cripta di santa Cecilia
© Pontificia Commissione di Archeologia Sacra
KRIPTU SVETE CECILIJE
U lijevome zidu, pri dnu, otvara se velika udubina u koju je bio položen sarkofag s Cecilijinim tijelom. Tamo je ostao do 821. kada ga je papa sv. Paskal I. dao prenijeti u rimsku četvrt Trastevere, u njoj posvećenu baziliku
Kip, ondje postavljen, kopija je slavnoga kipa Stefana Maderna , isklesan prilikom utvrđivanja posmrtnih ostataka. Posmrtni ostaci pronađeni su u istom položaju u kojem ga je bio napravio autor. Maderno je želio naglasiti i ranu od mača na Cecilijinu vratu te položaj njenih prstiju: tri ispružena na desnoj ruci i jedan ispružen na lijevoj. Po predaji, svetica je željela pokazati svoju vjeru u Božje Jedinstvo i Trojstvo. Kripta je bila urešena mozaicima i slikama. Od ovih posljednjih sačuvano ih je samo nekoliko. Na lijevom zidu, pokraj mjesta gdje je sahranjena mučenica, razabire se sv. Cecilija u molitvi. Ispod toga, u jednoj maloj udubini u zidu, nalazi se Kristov lik “Pantocrŕtor” /Svemogući/, a u ruci mu Evanđelje. Pokraj njega nalazi se lik sv. Urbana, pape i mučenika, suvremenika sv. Cecilije, sjedinjenog u patnji s mučenicom. U lucernariju između dvije ovčice zadivljuje nas raspelo te likovi mučenika Polikama, Sebastijana i Kvirina.U kripti se čuvaju mnogobrojni natpisi. Najvažniji je, zbog lijepoga svjedočanstva vjere, onaj Septimija Frontona, senatora. Natpis je na grčkom jeziku, a potječe iz III. stoljeća.
“Ja Septimije Fronton Licinijski Pretekst
sluga Božji, ovdje počivam.
Neću se (nikada) pokajati što sam pošteno živio.
Služit ću ti i na nebu, (Gospodine),
i zahvaljivat ću tvojem Imenu.
Predah svoju dušu Bogu u dobi
od 33 godine i 6 mjeseci”.
********************************
Sv. Ceciliju slave pjevači crkvenih zborova kao svoju zaštitnicu !!! Oni svojim glasom i darom na poseban način slave Boga:
"Tko pjeva, dvostruko moli!"
I to su onda baš prave pjevačke fešte ...
Svima njima čestitam današnji blagdan !!!
Post je objavljen 22.11.2007. u 20:24 sati.