Jos uvijek se necemu nadam, necemu… Kada bih si bar mogla priznati cemu... Mozda tome da ce se nasi snovi probuditi zajedno s proljetnim suncem u nekom ljepsem svijetu gdje ljubav vlada. Nazalost stvarnost je drugacija, ovaj svijet je jesen, zamalo pa zima, hladan i okrutan, daleko od ociju ljubavi. A sto je zapravo ljubav i gdje je ona nestala? Je li to onaj osjecaj kada nekoga volimo i zelimo ga kraj sebe unatoc svemu, kada smo spremni oprostiti sve, zaboraviti, totalno se prepustiti… Ne znam. Mozda je ljubav samo mit kojemu se nadamo, ali ja taj mit uistinu osjecam, to je mit koji raste u meni i ne da se slomiti. Toliko je pitanja za koje nemam odgovore… Mozda jednoga dana shvatim kako sve funkcionira. Svijet, ljubav, ljude, sama sebe…
Do tada cu i dalje zivjeti za trenutke koji su samo nasi i koje mi nitko ne moze oduzeti…
Pusa za mog muza
Post je objavljen 22.11.2007. u 19:05 sati.