Potaknuta jako tuznim dogadjajem u svom zivotu, osjetila sam potrebu da napisem post o tome.Vec nekoliko minuta pokusavam svoje misli dovesti u red i sloziti suvisle, povezane recenice.Toliko tema mi se u vezi tog dogadjaja vrzma po glavi, da ne znam s kojom bih pocela..
Otkriti cu vam svoju, pomalo cudnu, da ne kazem morbidnu stranu. Cesto sam zamisljala vlastiti sprovod. Oduvijek me zanimalo koliko bi ljudi doslo, kome bi sve bilo stalo, tko bi plakao za mnom.
U zivotu, na srecu, jos nisam izgubila nikog jako bliskog, iako je nekoliko prijatelja otislo prerano, i cesto sam se pitala kako i da li bih uopce to prezivjela, s obzirom da me toliko pogode smrti ljudi koje sam poznavala, ali nije da smo bili najbolji prijatelji. Moja mama sve to nekako uspije racionalizirati, sudbina je tako htjela, svih nas ceka isti kraj..I ja vjerujem u sudbinu, i Boga takodjer, ali opet se pitam da li se sve to moglo sprijeciti? I tko je zakazao u situacijama kada se izgubi mladi zivot: roditelji, okolina ili cijelo drustvo?
Vec sam rekla da vjerujem u Boga,ali vise kao neko bice puno ljubavi za svih nas..Pa se opet pitam je li moguce da nam ih On oduzima jer ih nismo dovoljno voljeli, i onda ce im na nebu biti bolje?
Upravo takav osjecaj imam sada. Nismo ga dovoljno voljeli, pa ga je zbog toga uzeo k sebi. Osjecam griznju savjesti, jer mi se cini kako se sve to moglo sprijeciti.Znam da je sve ovo nerealisticno, i da si svatko od nas sam izabire zivotni put, ali ne postoje li prijatelji i obitelj upravo zbog toga da nam, kad zalutamo, pokazu pravi put??? A nas nije bilo tu za njega..jer kada netko krene krivim putem, najcesce se svi maknu od njega, jer kao nosi probleme..Obicno se nadje nekoliko najblizih, koji te pokusaju upozoriti, ali na kraju svi dignu ruke od tebe i ne pitaju mozes li sam.
Kada je prekasno, svi se iscudjavaju i zaluju, ni ne pitajuci imaju li pravo na to..Ono sto me posebno rastuzi je to sto vecina nakon nekoliko dana nastavi sa svojim zivotom, i ne okrecuci se previse unatrag..Prijatelji koji su ga zakopali, vec planiraju subotnji izlazak...Zbog takvih ljudi u svojoj blizini zelim zivjeti..Sve dok ne budem sigurna da oko sebe imam barem 10 ljudi koji ce me se sjecati do kraja zivota.
Ovim sam postom htjela sebi olaksati dusu, pa cak i savjest..jer i ja sam bila jedna od onih koja ga je, nakon nekoliko pokusaja dovodjenja na pravi put, napustila.sram me je, i osjecam groznu griznju savjesti..Nije da ga nisam voljela, dapace, ali nikada mu to nisam pokazala...da jesam, mozda sada ne bih pisala ovaj post..
rip..
Post je objavljen 22.11.2007. u 13:45 sati.