taj je čovjek u niskopodnom tramvaju na noć današnju držao šaku na način da je reflektirana na staklu kao salivena prianjala uz obraz te sitne, žgoljave žene krupnih očiju koja je cvokotala zubima od hladnoće s druge strane.
ispuši se pa izađi iz zapare, rekla sam si, suzdrži se od svih nagonskih nagnuća, od svih bespotrebnih mistifikacija. vrata stana su mi izgrebana izvana a kako sam im se približavala, gubeći zrak pri četvrtom katu, začuh potmulo treskanje na drugom. suzdrži se, ponovila sam si s druge strane zaključanih vrata.
što bi se dogodilo da mi sad netko pokuca na vrata?
iz naftalina, jer opet patim za trotoarom.
samopogubiti se na trotoaru, samo zato jer je trotoar posebno lijepa, evokativna riječ u kojoj sve ostale mogu skončati kao kamikaze. više poetičnosti ima u disanju i gutanju nego pisanju.
danas me boli kad dišem i gutam. ako i ima dražesti u danu, ignorantna sam za nju. čudnog sam okusa i ukusa. pogubiti se na tortoaru kad je punjenje još reprezentativno.
ja sam glupa upravo zato što ne moram biti. pila crni čaj ili kavu, jela čips ili lišće, čitala 24 sata ili wittgensteina. to su sve pretjerane dekoracije na ćupovima koji u sebi imaju prljavštinu, plijesan, ubojito ništa, čuvajući to pomnije nego kakav dragocjeni eliksir. iz istog razloga, ljudi ne hodaju goli ulicom. neki se čak boje biti goli i kad su sami sa sobom.
eto; to bi bilo sve.
*
još uvijek ostalo na tome svemu. bijeli šum. bubnjevi. ti šumom ja drumom. djeca prekrivaju oči na škakljive scene, prevrću se i tresu redove odraslom snagom, no kad se izgubi ton pa se čuje svaki uzdah, utihnu. dobar odgoj.
poslušajte
Post je objavljen 22.11.2007. u 00:45 sati.