...tragove odnose vjetrovi...zauvijek...
Prošlo je isto ljeto... Prolazi ista jesen... A dolazi ista zima... hladna prošle godine, a u isto vrijeme tako topla i puna uspomena... I puna mirisa bure pomješane s mirisima studeni... miriše sve na tebe... Kao što je mirisalo i dosad na različite načine... i imam osjećaj da će mirisati zauvijek. Nekada dođem do spoznaje koliko god razmišljala o najsavršenijem biću koje bi se poklopilo ravno sa mnom, ne bi bilo dovoljno savršeno za tebe, tvoju crnu kosu i crne oči, razigran pogled, gluposti kojima si me nasmijavao... Ne bi bilo dovoljno za tvoje sitne brige, za tvoju zarobljenost... i sve se može promijeniti... od danas do sutra.... od jučer do danas... od prošle godine do ove....... i za milijun desetljeća se može promijeniti milijun stvari, ljudi, događaja, zbivanja... ali bojim se da ni najveće promijene neće zamijeniti tebe. Možda sam samo luda, pubertetlija... ali mislim da tebe nitko nikada neće uspjet zamijeniti... shvaćaš? Od lude zaljubljenosti.... preko bujice osjećaja... do sinoćne spoznaje da ja možda stvarno volim? Prvi put? I da se ne sramim? Da nemam ponosa.... da si me ostavio bez ičega... i da me poslije gluposti koju sam napravila doživljavaš samo kao stranca... i pokopavaš sve što je trebalo biti, bilo je... a možda se moglo i nastaviti.... da nije bilo greške... da je bilo ljubavi... ne samo s jedne strane rijeke...
Post je objavljen 21.11.2007. u 22:34 sati.