Poznatom židovskom piscu Franz Werfelu, koji je u svojoj knjizi "40 dana Muse Dagha" opisao genocid nad Armencima. Sam Franz Werfel je doživio progon od strane nacista i umro je 1945. u Americi.
Franz Werfel
austrijski književnik
Rođenje 10. septembar 1890.
Prag, Češka Smrt 26. august 1945.
Beverly Hills, SAD
NIJE KRIV UBICA, KRIV JE UBIJENI
Budući da se 2003. navršava sedamdeset godina od najvećeg
zapamćenog spaljivanja knjiga koje se 10. maja 1933. godine
odigralo u više njemačkih gradova, izdavačka kuća RENDE
pokreće ediciju "Farenhajt 451". Ovaj projekt obuhvaća
izdavanje odabranih naslova spaljenih na taj dan.
Među autorima čija su dijela završila na lomači nalaze se
imena poput Alfreda Deblina, Tomasa Mana, Hajnriha Mana,
Franca Verfela, Kurta Tuholskog, Bertolda Brehta, Hajnriha Hajnea, Egona Ervina Kiša, Ernesta Hemingveja itd.
1933. godine, nacisti, čija je moć velikom brzinom rasla, u okviru "kampanje protiv ne-njemačkog duha" odlučili su da Njemačku očiste od svega židovskog , ali i od svega što je u sebi nosilo ljevičarsku ili demokratsku orijentaciju. Na Gebelsovu za povijest, studenti-nacisti organizirali su velike lomače i spaljivali knjige koje su im, u nekim drugim vremenima, mogle biti udžbenici budući da su bile nosioci najnaprednijih naučnih i humanističkih ideja. Najveća lomača bila je u Berlinu.
Nije ni potrebno spominjati da su ubrzo nakon "bibliokausta"
uslijedili mnogo strasniji zločini.
Biografski roman austrijskog književnika o velikom talijanskom skladatelju Giuseppeu Verdiju. Roman prati Verdijev životni put od dana kada skladateljev talent nije bio prepoznat, preko prijelomne točke, nastanka opere "Nabucco", kojom postaje omiljen. Slijedi period u kojem Verdijevo ime postaje simbol avangardnih političkih nastojanja tada razjedinjene Italije te vrijeme poznih skladateljevih dana.
VERDI-GIUSEPPE *BIOGRAFSKI ROMAN
Franz Werfel svojim je romanom o Verdiju zacijelo napravio jedno od najljepših biografskih djela, stvorivši talijanskoj i svjetskoj opernoj ikoni dostojan spomenik. Naime, čovjek koji je krenuo od nule, a stvorio glazbeni i umjetnički opus koji je do današnjeg dana ostao nezaobilazan na repertoarima svjetskih pozornica, i istovremeno postao ikona Italije u svijetu i jedan od njezinih simbola, umro je prije sto četiri godine, točnije 27. siječnja 1901. Ipak, talent velikog skladatelja u mladosti, nažalost, nije bio prepoznat. S Nabuccom Verdi postaje omiljen, onaj čije se arije pjevaju na ulicama i postaju himne talijanskih domoljuba i boraca za ujedinjenje. Nekoliko godina kasnije, kada iz Verdijevog pera izađu još mnoge opere, njegovo ime postat će simbol avangardnih političkih nastojanja tada razjedinjene Italije. Već odavno Verdijeva su djela prešla granice Europe. Prikazivala su se u New Yorku, Buenos Airesu, dok je Aida bila naručena za otvaranje nove operne kuće u Kairu (a ne za probijanje Sueskog kanala, kako se dugo vremena mislilo).
Pred kraj života veliki novac koji je zaradio donirao je u milansku Casu di Riposo (kasnije nazvanu Casa Verdi), svojevrsni dom za umirovljenu braću po profesiji - glazbenike. Milosrđe koje obilježava kasnu fazu njegovog života imalo je svoj odraz i u glazbi. Roman je na hrvatski jezik preveo Oto Šolc.
Blijedoplavi ženski rukopis / Franz Werfel ; PSIHOLOŠKI ROMAN
Danas ujutro dobio si neko pismo..." "Danas ujutro dobio sam jedanaest pisama..." "Ali jedno je od njih bilo pismo neke žene... Taj prijetvorni i lažljivi ženski rukopis..." "Zar zaista misliš da je taj rukopis tako lažljiv?" upitao je Leonidas polaganim pokretom vadeći iz džepa lisnicu i iz nje corpus delicti...
Između gore i dolje / Franz Werfel -BLAŽENSTVO *DUŠEVNOST *VJERA *RELIGIJA I DRUŠTVO *ISUS KRIST *INKARNACIJA *GRIJEH *DRUŠTVENA KRIZA *BOG
Uz Rilkea i Kafku Werfel jedan je od velikana književnosti njemačkoga jezika koje je njemačkoj i svjetskoj literaturi podarila mala židovsko-njemačka kulturna oaza u Pragu na razmeđi 19. i 20. st. Tekstovi Između gore i dolje sinteza su raznorodnih religijskih zasada i filozofskih sustava.
Smrt malograđanina / Franz Werfel
Oveća novela Franza Werfela Smrt malograđanina – koju je napisao 1927, u razdoblju svog najplodnijeg prozno-pripovjedalačkog rada – dojmljiv je, potresan ali istodobno i blago humoran, ironičan "izvještaj o umiranju Karla Fiale", još donedavno situiranog šezdesetogodišnjaka, ponositog dvorskog vratara iz iščezlih strogo sređenih vremena Carstva, a sada izgladnjelog skladišnog nadglednika i samo jednog iz ogromnog mnoštva socijalno ugroženih u uzburkanim prvim poratnim godinama mlade austrijske republike. Neutješan što mu je učinjena nepravda statusnim degradiranjem, svaljujući krivicu na "crvene koji su došli na vlast", izlaz iz stanja "u kojem i najveći ljudi Bogu polažu račune" nalazi u prihvaćanju svojevrsnog financijskog inžinjeringa svojstvenog "novom društvu": sklapa ugovor o životnom osiguranju na osnovi kojeg će, kako mu je obećano, njegovoj obitelji – onemoćaloj supruzi i nezaposlenom sinu, epileptičaru – već uskoro biti isplaćen, i to ustostručen, čitav založeni imetak. Jedini je uvjet za to da poživi još nekoliko mjeseci. A onda će, uvjeren je, uz Božju pomoć opet sve biti kao što je i bilo, "kada ljudi nisu znali što je odricanje". No, gospodin Fiala teško, nasmrt oboljeva...
Musa Dag.- POVIJESNI ROMAN *JERMENI
Proslava mature : povijest jedne mladenačke krivnje
Možda je Franz Werfel živio u sjeni svojih agresivnijih bečkih kolega, a možda ga je hendikepiralo njegovo židovstvo ili uloga trećeg supruga jedne žene koja je umnažala svoju slavu niskom još slavnijih ljubavnika. Ali tekstovi knjige Između gore i dolje, nošeni dubokom i produktivnom skepsom, otkrivaju pisca koji pred znacima planetarne katastrofe ne želi stajati skrštenih ruku.
Tko prati program naše nacionalne dalekovidnice, može se lako uvjeriti u istinoljubivost njezinih urednika. Svake večeri, osim vremenske prognoze, pučanstvo se pedantno obavještava o vremenskom razmaku koji je preostao do dolaska novog milenija. Još 175 dana do 2000. godine! Taj memento, uguran između dvije zlatnim šipkama plaćene reklame, nudi se kao kakva milenaristička propaganda u idiličnom balkanskom krajobrazu. Što to hoće reći? Da za šest mjeseci, koliko ih je preostalo do magične 2000. godine, slijedi apokalipsa ili da će s dolaskom Novoga Doba puhnuti novi vjetrovi? Lokalni političari prodaju svojoj pastvi med i mlijeko pomiješane s pelinom, Nostradamus je opet u igri, a adventisti, mormoni i Jehovini svjedoci propovijedaju kraj povijesti, nulti sat i Kristov povratak koji će vjernike jednom za svagda osloboditi ovozemaljskih patnji. Pjesnici i proroci, propagandisti i milenaristi našli su se u istom kolu i pred istom zagonetkom. Pitanja se množe geometrijskom progresijom, odgovori se ne znaju ili se u najboljem slučaju slute. Jedan od onih koji je slutio paniku dolazećeg doba, stješnjenog u graničnoj godini, bio je židovski pisac Franz Werfel (1890.-1945.).
Kada bismo slijedili mistične znakove, ustanovili bismo da je život tog emigranstkog i na svoj način zapostavljenog pisca protekao u znaku broja tri. Werfel se rodio u Pragu, u koloniji njemačkih pisaca u kojoj je, uz Kafku i Rilkea, predstavljao treću ali ipak manje atraktivnu kariku jednog trolista. Poslije literarnih početaka, vezanih za rodni grad, skrasio se u Beču, ali je nakon Anschlussa Austrije utočište našao u Americi. Umro je u Los Angelesu, dvadeset dana poslije nuklearnog udara na Hirošimu; umro je u atmosferi u kojoj su se kataklizmički osjećaji netom minulog rata miješali s novouskrslim nadama i brutalnim napadom na Japan, iniciranim u zemlji u kojoj je, bježeći pred nacistima, našao posljednje počivalište. Osim praškog književnog trijumvirata i triju sudbonosnih gradova, bio je treći suprug Alme Mahler. Zlobnici bi rekli da se Frau Alma više proslavila svojim muževima i ljubavnicima, nego što se Werfel pročuo svojim knjigama. Ali to je posebna priča...
... Možda je Werfel živio u sjeni svojih agresivnijih bečkih kolega, možda ga je hendikepiralo njegovo židovstvo ili uloga trećeg supruga jedne žene koja je umnažala svoju slavu niskom još slavnijih ljubavnika. Ali tekstovi knjige Između gore i dolje (Zwischen oben und unten), nošeni dubokom i produktivnom skepsom, otkrivaju pisca koji pred znacima planetarne katastrofe ne želi stajati skrštenih ruku. Što je još važnije, pitanja o kojima je početkom tridesetih i četrdesetih godina svjedočio Werfel nisu izgubila na težini. Nihilistički duh, historijski materijalizam, populizam, biologizam, pragmatizam, ekonomizam, hedonizam i svi drugi izmi nad kojima se skanjivao njemačko-židovski pripovjedač doveli su svijet do točke u kojoj je moguća samo propast ili velika mutacija. Ili jedno ili drugo. Ono o čemu piše Werfel nije samoizazovno, već je u svojoj alarmantnosti dovedeno do krajnjih granica, evidentiranih uostalom u puko propagandističkom dnevniku državne dalekovidnice koja korespondira s krajem milenija koliko i krava s mobitelom.
Raspravljajući o vjeri u Boga, o duhu i duševnosti ili zlu kao obliku nemaštovitosti (i nemuzikalnosti!), zdvajajući nad hiperproduktivnošću i umnažanjem praktičnih individua, lišenih u svojoj učinkovitosti bilo kakve individualnosti, Werfel se doima kao glasnik iz naše najveće blizine. S minimalnim korekcijama, oslobođen patosa uvjetovanog trenutkom i prirodom tekstova, mišljenih uglavnom u formi predavanja, on provocira pitanja koja su u svakom vremenu iznova aktualna. Prva tri ogleda zapravo su predavanja što ih je prije Drugoga svjetskoga rata održao u Beču. Četvrti dio knjige, Theologumena, svojevrsna je zbirka epigrama, aforizama, refleksija, eshatoloških i esejističkih varijacija nastalih u posljednjim godinama autorova života. Zanimljivo je da su tekstovi knjige Između gore i dolje najprije objavljeni na engleskom, u Sjedinjenim Državama, a da su tek poslije piščeve smrti tiskani u izvornom obliku (na njemačkom jeziku). Kao svjedok dvaju svjetskih ratova koji su uzdrmali temelje europske uljudbe i kao pripadnik židovskog entiteta s kojim se Hitler upustio u najkrvaviji obračun, teško bi bilo vjerovati da je Werfel svijet mogao vidjeti iz ružičaste perspektive...
... Werfel objašnjava da svijet može opstati samo u ime čuda i da je obnova zapadnjačke civilizacije moguća samo otkrivanjem i rekreiranjem autentičnog kršćanskog puta. U tom smislu on se doima kao Renanov nastavljač. Jer svojim metafizičkim i etičkim postulatima, tvrdi Werfel, Kristovo učenje astronomski nadilazi svaki suvremeni pokret. S jedne strane Werfel je sumnjičav spram provale scijentizma i svih onih koji drže da je znanost savršena šifra za rješavanje postojećih pitanja, s druge, on zdvaja nad vremenom u kojem je između slobode i moralne anarhije ukinuta svaka razlika.
Njegovi tekstovi, kao dokument individualne borbe, locirane za godine nacionalsocijalističkog uspona, pogađaju snagom groma. Jer oni nisu samo svjedočanstvo o jednom intelektualnom stavu, nego isto tako opipljiv dokaz da se opća klima od onda nije promijenila ni za jotu. To što je uspio izbjeći pomodne misaone stupice, Werfel zahvaljuje Bogu i ljubavi prema pjesništvu koja se suprotstavlja onoj vrsti idiotske ispraznosti što u svakom času nudi gotove odgovore na najsuptilnija pitanja. U vremenu novih ideoloških pomračenja, posebno je važno upozoriti na Werfelovu tvrdnju da se istinska ljudska dilema ne razrješava između lijevog i desnog, nego između onog gore i onog dolje (kako hoće naslov njegove knjige). Ako su nužna objašnjenja, onda treba dodati kako to znači da ne treba mijenjati svijet nego samoga sebe. Ili naprosto: ako čovjek mijenja sebe, samim tim na najbolji način sudjeluje u preinaki svijeta!...
... Gdje se sintetička hrana u obliku sićušne pilule podmeće kao ideal, tamo je mogućnost izbora svedena na slobodu koju ima štene vezano željeznim lancem za svoju mizernu kućicu. Shvaćajući da je između lijevih i desnih krajnosti izbor zapravo nemoguć, Werfel se s posebnom žestinom oborio na nacionalsocijalizam kao religijski surogat: To je poprilično jeftin afekt, jer zasluga da se pripada nekoj naciji ovisi samo o činjenici rođenja. Ako je netko baš nitko i ništa, u svakom slučaju nekamo pripada. Tako je prije više od 60 godina pisao Werfel, tako je i nama suđeno pisati, distancirajući se od one vrste lažnog domoljublja koje nacionalnost svodi na puku animalnost. Iako se doima kao propovjednik bez reverende, Werfel je u pravu kada kao najveće prepreke slobodi vidi nihilističku neobaveznsot i neobarbarski fanatizam mržnjom podhranjivane gomile. Bog je prva i zaključna instanca svih ljudskih računa, a ako o njegovu postojanju ne odlučuje istina, onda odlučuje ljepota! Najvišu točku argumentacije Werfel doseže kada objašnjava da vjernik nije historijski čovjek, nego čovjek vjećne sadašnjosti. Pritom ne treba smetnuti s uma da traganje za numinoznim nije ništa drugo nego korak u najunutarnjije i najčišće sebstvo.
Jedan drugi Bečanin, Otto Weininger, pisao je početkom stoljeća da čovjek ni od čega ne može toliko propasti koliko od nedostatka vjere. O toj propasti svjedočio je zdušno Werfel, tragajući manje za bogom kao epifanijom, a više kao skladom i mjerom koji vode prema željenom spasu.
Post je objavljen 21.11.2007. u 21:12 sati.