Pregled posta

Feelings, nothing more than feelings,trying to forget my feelings of love.Teardrops rolling down on my face,trying to forget my feelings of love.

osjecaji...
nekad se zapitam dali su stvarni ili su samo prividni...u jednom trenutku sve je savrseno...svida ti se bas takvo kakvo je...poslje mozes sretan umrjeti jer ti je dan bio savrsen i bio si uz onoga koga volis...i sve je bilo savrseno...a u drugom trenutku se pitas dali je to samo iluzija? dali je sve ovo stvarno? dali ja ovo stvarno osjecam? dali cu se opet sutra tako osjecat? i da...sutra se opet tako osjecam...pocinjem misliti da je sve stvarno...da nije iluzija...da su osjecaji stvarni...da ce zauvjek ostati tu...bas kako si i obecao,ali opet se zapitam dali je to stvarno tako? i danas se opet osjecam jednako kao i jucer...i vjerujem...da,danas stvarno vjerujem u to...osjecaji su stvarni...ne,ovo nije iluzija...i da stvarni su...i da sutra cu se opet osjecati tako...i stvarno se osjecam tako...i sve je savrseno...i ti si savrsen i sve je kako treba biti...uzivamo jedan u drugom...volimo se...i osjecaji su stvarni...i obecajes mi da se ovi osjecaji nikada nece promjeniti...i stvarno nisu...stvarnoje svijet bio iluzija puna ljubavi i pravih osjecaja...ali jednog dana...sve je otislo niz brdo...pocele su svade...nista vise nije bilo kao prije..cak ni osjecaji...a obecao si da se nikada nece promjeniti...reko si da cemo zauvjek ostati zajedno...i da ces me zavujek voljeti bas ovako kao sada...reko si da nema toga sto nas moze razdvojiti...imali smo filmsku ljubav...da bas onakvu...onu nestvarnu...mozda i je bilo tako ljepo sto je bila tako savrsena...sto je sve uvjek bilo dobro...mozda smo sad i zbog toga zavrsili ovako kako jesmo...iako ti stalno govoris da se osjecaji mogu vratiti...i uvjeravas me da ce se vratiti...znas, do nedavno sam mislila ostavit cu te...pa sta? naci cu nekoga boljeg...nekoga tko ce me voljetiti i vise nego sto me ti volis...nekoga tko ce biti savrsen,a tebe...tebe cu zaboraviti...sve se cinilo tako jednostano savrsenim...i mislila sam da ces ti biti taj koji nikad zaboraviti nece...a eto...ja jos uvjek zalim za tim danom kad ti napisah onaj sms...i ne...jos uvjek nisam nasla drugog...jos uvjek cuvam sve tvoje stvari...tvoje,majce,gumice,medvjedice cak i obican komad drva gdje pisu nasa imena spojena jednim obicnim znakom zbrajanja...i ispod njih pise i will love you 4ever...da sve jos uvjek imam...imam i tvoje slike na mobitelu i sve poruke koje su spremljene...i svaku noc kad idem spavati pogledam ville vala koji mi je blizu jastuka i sjetim se tvog komentara...ujutro se probudim i vidim prazninu na zidu iznad kompjutera...tamo su nekada stajale tvoje slike...sad ih vise nema...samo svjecnjak stoji sa napola izgorjelim svjecama...i opet si postavljam isto pitanje...jesu li osjecaji stvarni? kako mogu samo tako nestati i kako mogu boljeti tako jako...zasto postoje? zar smo samo necije lutke kojima netko vuce konce i upravlja osjecajima...