IVICA RAČAN do zadnjeg dana svog premijerskog mandata, dok je u Banskim dvorima uvelike trajao predizbrni raspust, uredno je prolazio kroz rentgen na službenom ulazu u zgradu Vlade. Kad su ga novinari upitali zašto se gnjavi s time kad ne mora (i kad svi drugi tumaraju zgradom bez kontrole), šef SDP-a je odgovorio: "To je moja obaveza".
Njegov nasljednik Zoran Milanović nije želio tri dana prije izbora prošetati od garaže do glavnog ulaza u zgradu HT-a, već je ljutito sjeo u automobil (sponzorirani Chrysler!) i napustio mjesto sastanka. Nesretni portir nije ga pustio u službeni lift, na što je šef SDP-a ljutito dobacio "jel vam direktori idu tuda" i otišao. Bilo mu ispod časti prohodati do glavnog ulaza, bez obzira što od toga još ranije problem nisu pravili drugi stranački šefovi poput Vesne Pusić, Josipa Friščića, Đurđe Adlešić i ostalih. U najgore vrijeme Milanović je pokazao svoju pravu narav. A to je ono što njegovim biračima najviše smeta. Ili bitrebalo smetati.
U skladu s njegovim sloganom "Svi smo jednaki" predsjednik SDP-a radije se opredijelio za tretman direktora HT-a, nego običnih građana. Okej, možda se nešto izjalovilo u organizaciji, možda su ga njegovi domaćini propustili dočekati gdje je bilo dogovoreno, možda je u garaži smrdjelo, bilo je vruće, a vani hladno, možda su ga žuljale cipele, išla mu na živce stranačka svita (osam ljudi, hej!), a možda mu je sve to bilo ispod časti. Tri dana prije izbora. U danu kada su Globus i Slobodna Dalmacija prognozirali njegov izborni poraz.
Mislite li da bi Račan učinio isto.?
Mislite da SDP-ovi brači imaju razumijevanja za takvo ponašanje?
HDZ-ovi glasači nemaju s tim problema.: njihovi stranački šefovi mogu biti arogantni diktatori, mogu kod ljudi izazivati strah više nego poštovanje, mogu biti sumnjivog morala i ponašati se kao da su postavljeni od samog Boga. Oni će i dalje za njih slijepo glasati..
SDP-ovi birači dobro će razmisliti žele li glasati za čovjeka koji krši njihove svjetonazorske vrijednosti, odriče se principa zbog kojih oni odlaze na birališta i zaokružuju upravo tu stranku. Milanović možda misli da je Sanader, možda se ponaša kao Sanader i želi da se drugi prema njemu odnose kao prema Sanaderu, ali njegovi birači ne žele Sanadera. Daleko od toga. Oni žele čovjeka koji je samo mjesec dana nakon izbora za predsjednika stranke (SDP.op.a.) zatražio službenog tjelohranitelja za sebe i obitelj, kao i diplomatsku putovnicu. Oni ne žele čovjeka koji naručuje sponzorski automobil, a još manje raskošni i razmetljivi Chrysler 300C.
Milanović je u nekim stvarima možda bolji od Račana. U javnom nastupu, fizičkom izgledu, u ... Dobro, ne možemo se više sjetiti u čemu. Ali u jednoj, možda i najvažnijoj stvari, Račan je imao bitnu prednost: nije pokazivao ni trunku arogancije. U tome su se uvijek razlikovali šefovi HDZ-a i SDP-a. Na tu razliku igrala je SDP-ova kampanja kad je Milanovića željela prikazati kao čovjeka iz naroda koji će zajedno s tim narodom promijeniti ovu zemlju nabolje. Ne samo gospodarski, nego i civilizacijski. Za Račanova mandata društvo je slobodno disalo. Za Sanaderova suspreže dah. Neće ga za Milanovićeva mandata valjda zaustaviti? ne trebamo valjda strepiti hoće li Milanović prolaziti kroz službeni rentgen. Ako nije htio ući na glavni, već korporacijski ulaz HT-a, što trebamo očekivati ako dobije priliku ulaziti u državne zgrade, Sabor ili Vladu.?
Iluzija koju je Milanović želio stvoriti o svom karakteru rasplinula se u mračnoj korporacijskoj garaži. Ako je želio biti kao Sanader, definitivno je uspio. Samo, u tom slučaju, mora se prijaviti na onaj, kako ga je duhovito nazvao, Trg političkih mališana. Kad bolje pogledamo, sada nam ta šala više nije tako smiješna.
Tomislav Klauškihttp://www.index.hr/vijesti/clanak/covjek-koji-je-volio-crvene-tepihe/365691.aspx
Post je objavljen 21.11.2007. u 21:01 sati.