Ne znam kada sam posljednji put napisao nešto što je imalo smisla, ili se nije vrtilo oko toga da nemam inspiracije. A sad i znam kako i zašto je to.
Naime moj život je trenutno jedna ogromna pustara. Ne, neću reći da mi je dosadno, dapače, ljudi sa kojima se družim i dalje su jednako fantastični (ili ne) ali moj intenzitet druženja je pao. Pa kako nemam nekih zanimljivih situacija koje bih mogao opisati, niti ne pišem. A tu je i moja ljenost.
Oni koji su to proživjeli euforične početke bloganja znaju na što mislim. Dođeš doma, sav pun doživljaja i jedva čekaš to podjeliti sa ljudima koje ne znaš i svjetom općenito. Sve je novo i nepoznato, otkrivaš svoje vlastite spisateljske talente i želiš to sve više istražiti. Onda ako ste poput mene, počnete nešto tipkati i shvatite da ste to već obradili u nekoj drugoj temi, na nekom davnom postu, a ne da vam se ponavljati, ipak želite biti i zanimljivi i novi i nezaboravni i jedinstveni i sve samo ne prosječni. Ali shvatite da ako blog bazirate na sebi i svojim doživljajima da će on presušiti ako nemate ludi i zanimljivi život, ili se bar tako ne doživljavate. A moj život je sa autoceste odjednom skrenuo off-road i zapeo u nekom selu nad kojim lešinari kruže, a one kugle prašine, granja i ostaloga vjetrom nošene idu sljeva nadesno.
Iskreno? Serem. Nisam baš u takvoj zabiti od života, ali nema nkih frustracija, koje su očito kod mene bile određeni pokretač. Kao što je netko davih dana napisao "pišemo kada smo nesretni", tako bi se moglo reći da ja nemam nesreće u životu. Nisam sretan, al brate da mi je bolje od većine u ovoj zemlji a i dalje globalno jest. I bilo bi bezobrazno od mene reć da sam nezahvalan na tome, nisam, al da mi je dosadno... jest. A i moje vrijeme najveće inspiracije nije zdravo. Ipak su to sitni sati oko ponoći i dalje. Jest reći će te da to uopće nije neobično u današnje vrijeme, ali ja moram reći da si moj stil života to nemože priuštiti iako bi htio. I nezdravo je. Medicinski dokazano.
A onda u tom fenomenu se dogodi i demistifikacija legendi, upoznavanje ljudi i nešto što bi judi nazvali da je u pitanju pubertet i stvaran a ne virtualni život: odrastanje. Kao prvo, upoznaješ se sa ljudima koji odjednom nisu samo niz nula, jedinica i ipiksela preljepo složenih na ekranu. Najprije otupiš na šok da tako zanimljivi ljudi ne izgledaju kao manekeni sa lica naslovnica, ali bože moj, klasika stereotipa: ljudi koji u životu prolaze na izgled ne razvijaju svoju osobnost toliko koliko ljudi koji su tu manje obdareni. A svi iole poznatiji blogeri koji nemaju specijlizirani blog o filmu, gadgetima ili žutoj štampi moraju imati jebeno dobru osobnost, jerbo, tko čita dosadnog blogera? Ili ih volite ili ih mrzite. A onda ipak neke upoznate uživo i shvatite da su samo dobri na rječima i da pas koji laje ne grize itd.
Zato ljudi moji, ako ste u mojoj dijagnozi prepoznali sebe, nemojte vegetirati na trosjedu života, već primite stvarnost za jaja i udahnite život punim plućima. Odbacite pravila, prihvatite tradiciju, istražite svoju duhovnost i odbacite raznorazne vampire iz svog života (pa i one unutarnje) te će vam odjednom blog postat zanimljiviji, a i vi sami sebi. Ili počnite pisati specijalizirani blog o recimo, poštanskim markama.
Pozdravno, Ribac
Post je objavljen 21.11.2007. u 17:53 sati.