i opet isprovocirana, ljuta i tužna pišem ovaj post... Zašto neki ljudi mene jednostavno ne ostave na miru... Možda i nije to ono što želim ali kada se netko toliko promjeni bolje da se makne od mene... Nemogu i nemam volje više ni slušati te gluposti, ta sranja koja svakim danom postaju sve veća i veća, iz dana u dan sve gluplja i praznija! Svaki dan se probudim u nadi da će sve biti bolje, da će možda i to se promijeniti, da možda postaneš osoba vrijedna mojih riječi, osoba vrijedna moje patnje... No ubrzo se uvjerim da je to moguće samo u snovima.. No nije mi jasno a i nikada neće biti kako tako nagla promjena ponašanja i osjećaja? iskreno, i ne želim znati... jer muka mi je više od svih tvojih riječi, od svih gluposti koje govoriš.. želiš znati još nešto? GADIŠ MI SE! Gadi mi se sve na tebi, sve tvoje riječi, GADIŠ MI SE TI! I nikad više.. ali zapamti... NIKAD VIŠE ne želim čuti ni tvoje ime, ni tvoju jedinu riječ ne želim više osjetiti ni jedan tvoj pogled na sebi... i moji osjećaji su se promjenili.. nemogu samo vjerovat kako tako naglo i tako brzo.. ali neka.. bolje je tako, jer više nema smisla da pokušavam promjeniti naš odnos, to tvoje ponašanje koje se iz dana u dan sve više pogoršava. Znam, nisam ni ja savršena, imam i ja mana, i previše čak... ali to kakav si ti, to je postalo neizdrživo... Kako sam te samo voljela.... Iskreno i jako... Ali sada... Od te ljubavi nije ostalo ništa.. ni najmanje zrno više... i tako mi je drago zbog tog.. a sad ti mali zbogom i zaboravi da si me ikad poznavao!
Post je objavljen 21.11.2007. u 16:44 sati.