Cijeli zivot
vjerujem krivim ljudima.
Nitko ne daje ti nista,
a svatko previse uzima.
Ne pita nitko cemu suze u tvojim ocima
i gdje je osmjeh sa tvoga lica nestao?
Niti otkud taj jecaj u tvome glasu
ili zasto je mir u tebi prestao?
Cijeli zivot susrecem takve
koji me znaju samo gaziti.
Obecajem stalno sama sebi:
''Iduci put stvarno cu paziti''.
Kada pogledam iza sebe,
previse ima onih koji ne znaju voljeti.
Ponekad su i znali pruziti srecu,
ali nestali su onda kada je pocelo boljeti.
Cijeli zivot vjerujem u neka mastanja
i kad bolje pogledam, sama sebe varam.
Umorna sam od cekanja, suza i oprastanja,
tog da netko rusi sto sam sama stvarala.
Priznajem sad sama, ovdje pred svima,
toliko suza je palo za one kojima to nije vrijedno.
Ali jos toliko snage u meni ima,
da za sve ovo bas bude mi svejedno...
Toliko hrabrosti jos raste u meni
da pred svima njima sakrijem kada se bojim.
Dosta mi je bilo zivjeti u sjeni,
pred svima sada hrabro i ponosno stojim.
Cijeli svoj zivot ja sam ta koja se trudila,
uzalud pokusavala, dizala se i padala.
Nisam kriva ja sto s tugom sam se budila,
ja sam samo uvijek iznova se nadala.
Pogresno je bilo toliko toga...
Ali sretna sam sto sada priznajem to sve.
Sada se usudim dici i do Boga,
sad svima, cak i sebi, mogu reci ''ne''.
Nije kriv nitko za moje greske
sto sam vjerovala u necije lijepo skrojene lazi.
Moje su suze samo meni bile teske,
vjerujem da sreca i mene negdje trazi.
Cijeli svoj zivot sanjam jedan san;
da vjerujem u nesto sto stvarnost postaje.
Ja znam negdje u sebi, doci ce taj dan...
Kad netko, i onda kada boli, uvijek ovdje ostaje.
P.S. MISLIM DA SAM SREĆU PRONAŠLA.....
Post je objavljen 21.11.2007. u 15:06 sati.