Ne možeš imati sve, kaže narodna mudrost s kojom se ja uglavnom ne slažem. (sklona sam vjerovati da se sve može kad se hoće, samo se treba znati organizirati, treba to 'sve' izgraditi..) ali, kad već mora biti tako, zašto su razlike između 'svega i ničega' baš tolike?? Prije, kad nisam bila u vezi, bila sam zadovoljna svojim životom, samo mi je falilo to malo, malo ljubavi, bila je to jedina karika koja je nedostajala. Proteklih dana čopila me depra. Nije dugo, pa je morala svratiti i do mene za promjenu. Dovodim u pitanje svoj postanak, svoje bivstvovanje, svoju bit. Tko sam ja i zašto uopće postojim kad od mene nit koristi nit ičega? Kradem zrak onima koji ga još manje zaslužuju od mene. Užasno sam tjeskobna i nakon dugo vremena sam se upitala ne bi li mi bilo bolje biti sama. Obožavam ga, i on mene. Umoran je i zauzet poslom, faksom, u svom svijetu.. i ja učim, padam gdje god se pruži prilika, imam neki svoj mizeran život. Bit će bolje, kaže.. nema baš iskustva u tješenju, očito. Možda me ne razumije. Možda ne vjeruje u mene. To ne vjerujem ni sama. Ništa me ne veseli. Ni za što nisam sposobna. A očito sam najnesposobnija kad se trebam suočiti sama sa sobom. Smiješno mi je kad nečija pojava drugima ulijeva strah u kosti.. najgore mi je kad negdje ostanem sama i kad postanem svjesna da moram već jednom okončati tu borbu s najgorim i najnezahvalnijim protivnikom…
Je li to možda razlog zašto ljudi ne vole pogledati sami u sebe?
Post je objavljen 21.11.2007. u 14:00 sati.