Pregled posta

...Malo literature...lool

Evo mene ljudi moji bek...jučer smo pisali zadaćnicu iz hrvatskog...koji napor...mislin stvarno...a i naslovi su bili prekrasni...no dobro..odlučila san van ga objaviti da ga pročitate, pa mi ostavite koji komm..pussssa

Dakle:.....Petnaest mi je godina tek....ufff naslova
Eh, da mi je upoznati osobu koja mi može objasniti pojam ljubavi. Neki kažu da je to najljepši osjećaj na svijetu, drugi da je to život pun kompromisa i povjerenja, ali za mene to je beznadno, usamljeno tugovanje u suzama. Kao ogroman tunel kojem nema kraja i ni zrake svijetla, a iz kojeg me nitko ne može izvući. Svaki dan se, bar jedan put, pitam što sam to Bogu zgriješila da me je tako kaznio. Gdje god da odem svi su sretni i zagrljeni, a ja, ja nemam nikoga, sama u ovom okrutnom svijetu. Znam da nitko ne bi niti pomislio da se iza mog nasmiješenog i naizgled sretnog lica, kriju toliki očaj i tuga. Da, izgleda da sam ipak jako dobra glumica iako mi to nikada nije išlo. Ovaj naslov mi ne paše, niti mi se sviđa, jer ne volim govoriti o sebi i svojim problemima. Uvijek se, u nekom krajičku srca, nadam da će doći neka osoba koja će odagnati svu tu tugu i tamu iz mene. Ne znam ni sama što ne bih napravila za to, ali izgleda, nesam te sreće. Znam da mi je tek petnaest godina, i da nije normalno u ovako ranoj dobi imati takav osjećaj, ta, cijeli je život pred menom i samo čeka da ga uzmem u ruke, ali očito je da nemam dovoljno snage i samopouzdanja za to. Uz sve ove odlične i brižne prijatelje koje obožavam, ipak osijećam nekakvu prazninu u srcu. Stalno mislim da će mi, ako poslušam druge probleme i pomognem tim osobama, biti bolje, ali onda se još gore osijećam, jer znam da meni nitko neće moći pomoći. Evo i ovo pišem na rubu suza, a ne smijem zaplakati. U praksi sam shvatila da ti najviše osoba može nedostajati tako da sjedi pored tebe, a znaš da je ne možeš imati. Uh, cijeli sadržaj je pun tuge, još samo fali da deprimiram one koji će ga pročitati ili čuti. E, pa da malo prevrnemo stvar. Znam da ću se, jednog dana, u društvu voljene osobe, koja će se brinuti o meni i kojoj je stalo do mene,smijati ovim riječima. Ima puno ljudi na ovom svijetu kojima treba pomoć, i nada u njima će uvijek tinjati makar na umoru, isto to vrijedi i za mene. Zaključak, život ide dalje i nitko se ne smije osvrtati iz sebe. Uvijek trebamo razmišljati o budućnosti i brinuti se što nam ona donosi. Jedino tako možemo uspjeti u toj želji za boljim životom.
THE END
...onda, šta kažete...el dobro...pliiiz komentirajte...pussssa svima

Post je objavljen 21.11.2007. u 11:05 sati.