Marketing
....uskoro ĉu ti doĉi...
postoji maleni kutak u njezinom srcu...
pun prasine i paucine,
pun uspomena,
uspomena na njega,uspomena koje vracaju osmjeh na njezino umorno lice...
bolnih uspomena...
taj je kutak jedan zivot...
zivot koji je odavno zavrsen...
kojega je on zavrsio kada je otisao...
kojega je odnio sa sobom u grob...
postoji jedna djevojka,
neki kazu lijepa djevojka,
neki pak kazu cudna...
uvijek sjetnog izraza lica,
uvijek sa tugom u ocima,
uvijek sama...
ta je djevojka imala sve,no sve joj je naglo oduzeto...
izgubila je sve kada je on poginuo...
ostala je bez najvece ljubavi,
bez osobe koja ju je uvijek slusala,
koja je uvijek imala razumijevanja za nju,za njezine probleme..
i kada bi nakon napornog dana dosla kuci ta bi ju osoba toplo zagrlila,
skuhala salicu caja,brizno joj se nasmijesila i svi bi problemi netragom nestali...
imali su vrlo jednostavan plan:ostati zajedno do kraja zivota...
jedno bez drugoga bili su osakaceni...
zeljeli su sve djeliti,skupa lijegati i buditi se
imati djecu...
znali su dugo u noc biti budni i smisljati imena za njihovu djecu,
njihov izgled,ponasanje,buduce zanimanje...
planirali su svoje vjencanje..
ona je zeljela skromno vjencanje u njihovom dvoristu iza kuce,
a on je pak zelio nesto veliko,raskosno sa 500 uzvanika,govorio je da zeli svima pokazati svoju lijepu mladu...da svi vide da je on najsretniji covijek na svijetu...
na kraju su se nasli negdje u sredini...
nisu imali nista osim velike ljubavi i predivnih planova za buducnost...
a bili su tako sretni...
kada je otisao,ostala je sama,
bez njega...
a planovi za buducnost ostali su samo planovi...koji polako blijede iz njezine glave...
koji se nikada nece moci ispuniti...
zivjela je samo u trenutcima kada je mislila na njega...
svi su joj govorili da ga zaboravi i da krene dalje,
no nije htijela...
dala mu je obecanje...
nije ga zeljela zaboraviti,
dugo je nocima spavala u njegovoj pidami i pokusavala osjetiti njegov miris,
no miris je polako blijedio,
znala je satima nepomicno sjediti i u glavi ozivljavati svaki trenutak proveden sa njim...
samo se tada na njezinom licu ocrtavao malen osmjeh,
samo je tada u njezinim ocima bila iskra srece...
svakoga bi dana gledala njihove slike,slike na kojima su zajedno,nasmjeseni,
jer se bojala da ce zaboraviti kako izgleda,
i jer je zeljela sebe pamtiti takvu,
istinski sretnu,sa osmijehom na licu koji otkriva ravne bljestavo bijele zube...
zeljela je pamtiti svoje velike plave oci,ispod lijepo pocupanih obrva,
sa pravilno nanesenom maskarom,oci pune srece...
nije zeljela gledati svoj sadasnji izgled...sva u crnom,blijede koze,ispucalih usana,ociju otecenih od plakanja,bolnog izraza lica...
njen se zivot sastojao samo od starih slika,njegovih stvari,i blijedih sjecanja u njezinoj glavi...
nije izlazila iz kuce osim do njega...na grob...
svakoga mu je dana otisla sapnuti da ga jos uvijek voli,da ga nije zaboravila,
te da ce mu uskoro doci...
ljudi koji su tada prolazili cudno bi je gledali,
nisu znali o cemu govori...
nitko nije znao,
nitko osim njih...
prolazile su godine...a nju su sve rijede vidali,
sve do jednoga dana od kada ju vise nitko nikada nije vidio...
netragom je nestala...
po gradu su kruzile razne price...
neki su govorili,da je potpuno poludila i zavrsila negdje na ljecenju,
neki da je otisla njegovim roditeljima u susjedni grad,
a neki pak da je nasla muza i otisla sa njim...
svasta se pricalo no nitko nije znao pravu istinu...
zaboravili su njezine svakoga dana izgovarane rijeci...
rijeci koje mu je govorila na grobu...
rijeci:uskoro cu ti doci!
Post je objavljen 20.11.2007. u 23:22 sati.