Volin naš stariji svit, onaj s dalekog otoka, kamenjara, vukojebine.
Uvik se baren mrvica njihove iskonske mudrosti i mira zalipi za me.
Pita me nekidan na selu Bogu iza nogu stari, nepoznati dida :
-Ćerce, kako si ?
Grintan :
-Dida moj, nako, moglo bi bolje. Ne spavan, nervozna san, pun mi je kufer...
-Jel, a šta ti fali ? Pariš zdrava, gola nisi, gladna nisi, šta oćeš ? Znaš da je doli tvrdo, gori visoko.
Vidi da blenen, ne kužin šta je tija reć pa nastavi :
-Budi sritna kako ti je jer nit moš u zemlju, nit u nebo, samo tribaš i moš bit u svojoj koži, u miru s drugima i sobon.
Tako je. Još da je u tome uspit.
Post je objavljen 27.11.2007. u 00:01 sati.