Marketing
Ekskluzivno za Vaseljenu: IVO SANADER
ARISTOKRATSKA NARAV BARBAROGENIJA
piše: Denis Kuljiš
Najjače Sanaderovo propagandno oružje njegovi su europski prijatelji: Angela Merkel, Bertie Ahern, Jozo Barozo... Brojni su i dobro raspoređeni. To su šefovi vlada europskih "narodnjačkih", zapravo konzervativnih, upravo: klerikalnih partija, među koje se uspio uvaliti HDZ, s tim da su danas ti rodni nazivi, naravno, izgubili značaj koji su imali kad su formulirani izmedju dva rata, kad je njihov desni centrizam obilježavao i određene filofašističke inklinacije.
Europski su konzervativci, zapravo, liberali, kontinentalni internacionalisti, a ako i idu u crkvu, to drže privatnom stvari, pa ne bi trpjeli da im popuje neki biskup, ili da im političku podršku pruža kakva benigna falanga, organizacija katoličke akcije...
Hrvatska još nije Europa, pa ovdje ekonomski laissez-faire usprkos liberalnoj retorici, zapravo, u velikoj mjeri znači tek fair-play s oligarsima koji su proistekli iz Tuđmanova režima, a kontroliraju ključni segment nacionalne ekonomije, dok se odnosi s crkvenim strukturama brižljivo njeguju na svim razinama, no najmanje s vrhom, koji je pod striktnom upravom Vatikana, pa ne ulazi u dealove koje je puno lakše zakovati s nižom šaržom. Stoga će cijeli čopor tih u crno uniformiranih državnih službenika plaćenih iz proračuna na izborima drukati za HDZ - ne što bi se bojali boljševizma, nego naprosto stoga što im je još Tuđman prepustio društveni sektor "duhovne obnove", nevjerojatno unosnu djelatnost, još unosniju od građevinskih i komunalnih poslova kojih su se domogle razne dragovoljačke i braniteljske lokalne reketarske formacije.
Uz podršku crkve, medija i svojih prijatelja iz Europske unije, koji su se svi izredali u njegovu ključnom propagandnom spotu, Ivo Sanader namjerava pobijediti na hrvatskim izborima 25. studenog 2007., te sastaviti novu vladu.
Izbore je već izgubio u svim razvijenim dijelovima Hrvatske, gdje će HDZ dobiti manje od 1/4 glasova. Neproporcionalnu podršku dobit će u Slavoniji, Dalmaciji i Hercegovini, gdje živi skoro polovica stanovništva ali privređuje manje od jedne petine nacionalnog dohotka. Činilo se da bi veliki problem mogao nastati radi nezadovoljstva desnih glasača, koji bi, nezadovoljni liberalnim imageom predsjednika HDZ-a, mogli prijeći tobožnjoj krjanjoj desnici, manekenskim crnokošuljašima u HSP-u. Tu se zato morao napraviti ključni manevar.
HSP je, u stvari, marionetska stranka od trenutka kad je Tuđman preko Manolića dao srušiti osnivača Paragu, pa ondje instalirao Đapića. Da bi ga mogli izabrati umjesto generala Ante Prkačina, karizmatičnog ratnog poglavice HOS-a, šuškovci su uhapsili dva člana rukovodstva stranke - koje ima umilni naziv Glavni stožer - pa ih pustili iz bajboka tek kad je debela krtica postavljena na sadašnji položaj.
No, zbog navade da odijevaju crne košulje od Diolena i stavljaju bijele kravate, što se u birtijama po musavim slavonskim selima smatra vrhuncem elegancije, a možda i zato što su u grb stavili sivoga vuka, simbol turanskog fašizma - od tih tipova ne možeš očekivati da se malo informiraju prije nego učine neku takvu glupost - HSP je, u svemu, bio neprihvatljiv za američku i europsku diplomaciju, pa Ivo nije smio s njima u predizbornu koaliciju. Stoga je odlučio da ih razvali po starom sistemu. Manolićevu ulogu pritom je preuzeo Ivan Jarnjak, neformalni šef antihaškog podzemlja, bivši Tuđmanov ministar unutrašnjih poslova, koji se čudom izvukao od zapovjedne odgovornosti za Medački džep i "Oluju", a sad je povjerljivi HDZ-ov šef saborskog Odbora za nadzor tajnih službi, koji pazi da se u tom sektoru ne događaju kakve sumnjive stvari.
Prvo je optužen Branimir Glavaš, koji je upravljao Osijekom kad su ondje harali eskadroni smrti a srpski civili, zamotani u selotejp, otpremali se nizvodno u Srbiju.
Na stranačkim izborima - Šestom saboru, na kojemu je Sanader 2001. uspio srušiti Tuđmanova kron-princa i šefa hercegovačkog lobija dr Ivića Pašalića, Glavaš mu je pružao enormnu podršku i osigurao "mišiće", zaštitare iz parakriminalne skupine izvjesnoga Borbaša, koji u Osijeku drži narodnjački lokal u kojem gostuju vodeće srpske pevaljke. Glavaš je tako zadržao sav utjecaj u Osijeku, kao šef desničarske krovne organizacije, koja povezuje pripadnike slavonske ratne kabale iz svih tamošnjih stranaka. Tek uoči ovih izbora, stranačke centrale razbile su tu lokalnu neprincipijelnu udrugu: HDZ se riješio Glavaša, SDP Mate Arlovića, a HSLS je potjerao Kramarića. Time je HSP, kojega su podržavali glavaševci i Kramarić, izgubio gradsku vlast, svoju glavnu političku bazu, a Đapić položaj gradonačelnika, koji upravlja cijelim budžetom za gradnju sportske dvorane, što treba biti dovoljno novaca da dobiješ izbore u tako siromašnoj sredini. Krizu desničarske koalicije, izazvao je SDP koji sad na čelu liste ima jednu mladu, čestitu liječnicu, Srpkinju, a ne Matu Arlovića, koji je još u komunizmu, kao šef partije na osječkom sudu, spasavao zatvora odvjetnika Vladimira Šeksa, kad je ovaj branio u Beogradu dr. Vojislava Šešelja.
Rušenje bezazlenog Đapića koji i dalje uredno kooperira s HDZ-om, bio je samo prvi dio akcije "Kanibal" - iz HSP-a protjerani su zatim svi iskreni nacionalisti (kao zastupnik Milan Rožić) i oni koji su (kao zastupnik Tonči Tadić) dovoljno glupi da ne razumiju da se nalaze u klijentelističkoj organizaciji, što će HDZ-u na ovim izborima samo smetati, jer Sanader mora po svaku cijenu skupiti većinu od makar jednog jedinog zastupnika - da mu Stipe Mesić mora dati premijerski mandat: u Hrvatskoj vlade se, naimee, sastavljaju od prve. HNS i HSS/HSLS te penzioneri, a možda i Srbi, Bošnjak svakako, obećali su se doduše SDP-u, a jedino je IDS klimav, jer otvoreno najvaljuje da će svoja dva ili tri tvrda Istranina dati najboljem ponuđaču. Pitanje je može li HDZ bez svih tih malih stranaka uopće sastaviti vladu - no, tu mu je, ipak, HSP, koji bi s onakvom podrškom medju Sanaderovim europskim volks-prijateljima, on sad možda mogao i podnijeti ako im ne da nijedno ministarstvo, a osim toga, Ivinom se šarmu teško možeš oduprijeti kad on nešto poželi, a ima na raspolaganju cijeli državni proračun da to zaista i postigne. Manjinci i penzioneri ionako uvijek idu s vladom, jer su režijski politički partneri, suputnici-paušalisti, a HSLS i HSS boje se, naravno, političkog kaanibalizma ako uđu u koaliciju, no još više Jarnjaka i lokalnih pritisaka ako ne uđu, pa se svi njihovi članovi, zaposleni u državnim ustanovama, odjednom nađu na cesti.
Drugim riječima - za Sanadera sad je sve nevažno osim minimalne većine od makar jednog mjesta u parlamentu, pa cijela njegova karijera i misija, vise o toj tankoj niti, dok mu ankete, koje nije sam naručivao, obećavaju tijesan poraz. Ali, on je kao pravi splitski bravo, blefer koji uvijek ide na sve ili ništa, spreman za izazove koji se u takvoj situaciji ukažu. Čim je ušao u saloon, visok, pod bijelim sombrerom, bio je spreman da potegne i puca desno ili lijevo...
Kolega Darko Hudelist istražio je za zagrebački "Globus" Sanaderovu ranu biografiju, i u njegovim mladalačkim danima pronašao ključ za čitanje te ličnosti. Sanader se rodio u potleušicama siromaške Plinarske ulice, udaljene nekoliko stotina metara od splitskog Hrvatskog narodnog kazališta. To je putanja koju je prošao u svojoj biografiji, ona ga nije odvela daleko, nego visoko.
Neki Sanaderovi prijatelji, informatori novinskog hagiografa, objasnili su da je obitelj Sanaderovih bila veoma ugledna u selu Dugobabe, odakle se Ivin otac preselio u Split, pa time navodno žrtvovao svoj tobožnji društveni status, da djeci omogući obrazovanje. To je teorija o izvornoj aristokratskoj naravi Sanaderova barbarogenija što ga uvijek tjera naprijed, da bude prvi, iako je na prvi pogled jasno kako taj šarmantni, ljubazan postariji momak nije naprosto jedan vulgarni splitskli alfa-mužjak, koji se probija laktovima i želi se nametnuti pod svaku cijenu...
Bit će da je točno kako je njegov motiv nadasve socijalni, ali sve drugo je fikcija, učitavanje: Sanaderovi su, naprosto, Vlaji koje je socijalizam spasio od krajnje bijede, umiranja od gladi u kraju gdje se još do drugog svjetskog rata harala hereditarna guba (vidi knjigu R. Bićanića "Kako živi narod", Zagreb 1936.). Poslije rata, spustili su se u Split pa proletarizirali, što je za njih bilo kao da su došli u St. Moritz. Sva djeca mogla su se besplatno školovati, no kako su dolazili iz primitivnog kraja, ostali su vezani uz svetu mater Crkvu, koja im je naplatila harač u krvi: jedan brat postat će svećenik, župnik u Solinu, a jedna sestra švora... I Ivo je poslan u sjemenište, umjesto u škver, na zagovor majke, koja je, očito, za razliku od Abrahama, bila spremna oltaru žrtvovati cijeli rod. No, od studija teologiju on je odustao čim je došao u Rim, pa se vratio u Split, našao ženu Mirjanu, pa su skupa pošli k njegovom drugom bratu, Miru, u Innsbruck gdje se ovaj bavio nekim biznisom. Žena je upisala arheologiju, a Ivo romanistiku i komparativnu. Istodobno, s bratom je pokrenuo mali uvozni posao u Jugu - dobavljali su prava na agencijske usluge, copyright i fotografije, prodavali ih za dinare, a onda to čarobirali u devize. Iz tih dana ima zgodna anegdota - Ivo je u "Start" koji je tada uređivao sadašnji urednik "Slobodne Dalmacije", glavnih sanaderovskih novina u zemlji, uvalio slike nekih cura za duplerice od kojih je jedna, ispalo je, naša, pjevačica Moni Kovačić, što je izazvalo uzbunu na estradi...
Ivo je završio studij, a zatim je diplomirao s tezom o francuskom autoru moralističkih drama Jeanu Anouilhu. Kad se to i kako pretvorilo u doktorat, nije bitno. Vratio se u Split pa zaposlio u malom izdavačkom poduzeću, te počeo izdavati neke važnije naslove, isticati se više nego je to bilo drago ljudima u splitskom komitetu, gdje do danas vlada klika koja je "blajburgovala" po Dalmaciji. Dobio je otkaz, s njim i žena, pa je pokušao doći na katedru njemačkog na Zadarskom sveučilištu, što je bilo teško ostvariti budući da, iako njemački dobro govori, taj jezik nije studirao, nego francuski, pa iako je dr Dalibor Brozović mogao ovdje pribaviti doktorat Tuđmanu, nije mogao katedru Sanaderu. Jako ambiciozan no bez velikog znanstvenog kapaciteta, prije građanin nego intelektualac, pjesnik-diletant, autor ne osobito zapaženih zbirki eseja i prijevoda, još iz teške klerikalne familije, on zbilja nije imao šanse za veći društveni uspjeh u ondašnjim okolnostima, iako je uvijek bio okružen koterijom lojalnih prijatelja. No, tada se ukazalo čudo, kakvom se ne smiješ ni nadati - pojavio se dr Tuđman, koji je doktorirao sa šest razreda osnovne škole i jednogodišnjim vojnim partijskim kursom, a iznad svega adorirao građansku formu. Poslije izbora, HDZ je Sanadera bio postavio za intendanta HNK, što je za nj bio perfektan posao, budući da je i većina njegovih prijatelja radila u kazalištu, no čim je Franjo vidio toga mladog, naočitog partijskog aktivista profinjenih manira, dao ga je dopremiti u Zagreb te postavio za šefa kabineta. Taj posao Ivo nije dosta ozbiljno shvatio - u demokraciji, zbilja i nije bog zna što, a on još nije shvatio igru, niti je bio zreo za političko-financijsko-obavještajno-medijske operacije kao mladi dr Ivić Pašalić, koji je know-how donio u genima, pa Ivu dao natociljati i brzo ga se ratosiljao (ne znam ovo prevesti na hrvatski) i to tako što su Tuđmanu uvalili priču da neke bulevarske novine pripremaju otkriće o Sanaderovim homoseksualnim aferama. Te sam bulevarske novine ja uređivao, afera je bila izmišljena, a podmetnuli su je Pašalićevi operativci - poslao sam Plešea da istraži stvar u Innsbrucku i odmah shvatio tko nas to cima. Ali, bilo je prekasno - iako nismo ništa objavili, Franjo je dao Ivu otpremiti u progonstvo na Zrinjevac, u Ministarstvo vanjskih poslova gdje je postao neželjeni zamjenik ministra dr Mate Granića. Kad je riknuo Tuđman, a Mate propustio priliku da ga naslijedi - s Madleine Albright razgovarao je uvijeno i diplomatski, umjesto otvoreno, kako treba sa starješinom - pa je u HDZ-u počela tarapana među razjedinjenim rukovodiocima, a zatim stranka izgubila vlast, isprofilirao se samo jedan uvjerljiv kandidat, čovjek kontinuiteta, koji je uspostavio cijeli politički i represivni aparat, dr Ivić Pašalić. Ivo je odlučio da mu se suprotstavi, iako nije imao nikakvu podršku Zapada - njima se fućkalo za opoziciju, kad su imali svoje na vlasti, pa se nisu htjeli zamajavati s tim hrvatskim radikalima. Jaku i legitimnu hadezeovsku frakciju sastavljenu od provjerenih nacionalista, ratnih zločinaca i krupnih regionalnih kriminalaca, predvodili su Šeks i Glavaš. Oni su optirali na Ivu s kojim će, mislili su, kao s light-weight fićfirićem lako izaći na kraj. Ostalo je povijest...
Iz ove biografske skice, vidi se kako Sanader operira - uvijek mora ići na sve ili ništa, jer je u svakom sukobu pritješnjen uza zid, pa se nema gdje povući - nema on građansko zanimanje ili karijeru, osiguran stranački položaj, akademski ili umjetnički background, mjesto na koje bi mogao otići ako ne uspije u svojim šemama. Nema povratka u Dugobabe! Ni u Plinarsku, u Split, iz Zagreba gdje je izboksao trokatnicu s garažama i veoma prominentan društveni položaj - njegova žena vodi hrvatsku arheologiju, a kći je dobila rektorovu nagradu kao najbolja mlada glumica na Dubrovačkim ljetnim igrama. Kći je slatka i uopoće nije loša glumica, a žena je u Vlaškoj otrkila nevjerojatnu antičku kulturu, koja je prethodila našim barbarskim hordama (i moja je baba iz Muća kod Splita), ali ništa oni ne bi mogli ni imali, da nije Ivine beskompromisnosti. I zato, samo naprijed, a ako se ne možeš maknuti nigdje u stranu, možeš uvijek napredovati vertikalno - iz Plinarske u HNK, iz HNK-a gore u Zagreb, na Pantovčak, a iz HDZ-a u Europu, u Vijeće, Uniju, Komisiju...
To je, ujedno, Sanaderova rezervna strategija - ako izgubi od Zokija, može kod Europskih pučkih stranaka ishoditi neku briselsku sinekuru koja će mu pružiti dovoljnu prominentnost i imunitet od progona političkih protivnika ako oni baš odluče čačkati po mnogobrojnim aferama hadezeovske vlade, pa tjerati mak na konac i dokazivati da je šofer ministra građevinarstva, osuđen zbog reketiranja, radio uz znanje Kalmetino, te da je, isto tako, Sanader morao znati što radi Kalmeta. Naravno da svi znaju sve, osim sudaca, koji ne žele ništa znati ako im se ne predoče neoborivi dokazi, koje Državno odvjetništvo nije spremno tražiti ako mu vlada ne naredi, dok ih policija nije sposobna pripremiti, jer raspolaže samo s rekla-kazala izvješćima koje distribuiraju obavještaajne službe. I, dok se svi oni budu tako natezali godinu, godinu i pol, evo ti predsjedničkih izbora, na kojima bi Sanader, sa svojim šarmom i sa svojim prijateljima, teško mogao omanuti. U svakom slučaju, nema mu natrag - dolje blato, gore nebo, Bog te...
Post je objavljen 20.11.2007. u 14:40 sati.