Nakon jaaaako dugo vremena u subotu sam izašla. Na običnu kavu.
U biti na dvije obične kave ali prvu ne računam. Bila sa kolegicom.
Nakon mog dojča, ručka u gradu i malo brzinskog njuškanja po izlozima vratila sam se doma i nakon par minuta bježala dalje.
Imala sam dogovoreno sa malim.
Nakon tolko dogovora i mjeseca natezanja da li ćemo se vidjet ili ne napokon smo se dogovorili.
SMS Tibica : ” Za 10 minuta u JelteGdje!”
SMS mali :”Ajd”
Je da je JelteGdje odmah pored mog ulaza ja sam naravno uspjela doć poslije malog.
Čekao me je sa otvorenim novinama uz kavu i samo reka - kasniš.
Ma nemoj! Zbilja??
Istog momenta su počela prepucavanja, spuštanja, ”ozbiljni” razgovori o neozbiljnim temama, provod kakav več dugo nisam imala.
Nakon dugo vremena nisam razmišljala da moram paziti šta ću reči, kako ću reči , da li ću reči i šta ako kažem da li će me gledat razočarano?
Ništa od toga me nije diralo.
U biti sama sebe sam iznenadila - zar sam to ja? Zar nemam ”dlake na jeziku” ? Zar sam tako otvoreno mogla s nekim pričati?
Gee!!! Sama sebi sam se svidjela. OK, možda to nisam ja, možda to nije Tibica kakvu svi znaju,uključujući mene ali ta Tibica mi se jako svidjela!!!!!
Smješak mi nije silazio sa usana, lice me je boljelo od smijanja.
Borila sam se za riječ sa malim što inače meni nije problem jer drugi nemogu doć do riječi od mene.
Teme su samo frcale, dosadno definitivno nije bilo.
Nakon sat i pol rekla sam mu da moram ići, imam nekog posla koji još moram obaviti. Rekao je OK.
Pol sata kasnije kažem mu da stvarno moram ići. Kaže mi pa idi.
Pa dobro idem. Pa odi. Smijemo se.
Rastajemo se i kažem mu ajd vidimo se, čujemo se...Kaže mi aha, kada..
Kažem mu pa kad ćemo se dogovarat za slijedeću kavu.
Kaže ok onda za kojih 6-7 mjeseci. Prasnuli smo u smijeh.
Rekoh ok ajd...
Falila mi je ovakva Tibica, vedra i nasmijana.
Sviđa mi se !;)