U polusnu današnjeg mirnog jutra, u jednoj visokoj šalici, mlijeko je zabijelio kavu crnu poput ugljena. Arhipelag smeđe pjene na površini kave razbio se u tanke čipkaste pruge i iščezao u dubini šalice. Tek malobrojne krpice smeđih otoka uspjele su se spasiti jurnjavom na rub šalice i prianjanjem uz keramičke zidove. U vrtlogu izazvanom nasilnim upadom mlijeka ti otočići izgubili su svoj okruglasti oblik i izdužili se, prorijedili, postajući tako vitki, elegantni i prošarani svim nijansama smeđe boje - od vrlo tamne, skoro posve crne, pa do potpuno bijele...
Umorne oči gledale su svuda bez fokusa, žedna usta upijala su dragocjenu tekućinu, okus je paučinastom jutarnjem mozgu slao endorfine...a onda su se oči zaustavile na jednom obliku u šalici. Paun spuštenog repa, vrata izvijenog skoro paralelno s podom u gotovo prijetećoj pozi branio se od napada zmaja iznad njega. Pravog kineskog zmaja, duguljastog, vitkog, prelijepog. Neka sitna smeđa grudvica stajala je koso dolje, između zmaja i pauna - u toj grudvici, u tom smeđem kružiću bilo je toliko zaustavljanog pokreta da se činilo kao da je to oružje koje je zmaj izbacio prilikom napada na pauna. Bio sam, onako snen, fasciniran tim prizorom i pažljivije sam se zagledao u njega kad li su mi se oči posve raširile u čudu! Naime, slike su oživjele!
Paun je izvio vrat i pomakao glavu malo natrag i uljevo. Rep mu je podrhtavao. Zmaj je najednom raširio golema skoro posve prozirna krila i bijesno zamahnuo svojim snažnim dugim repom. Kuglica što je jurila prema paunu odjednom se rastvorila i pretvorila u buktinju, veliki plamen koji se raširio porstorom oko sebe da bi u trenutku posve iščezao, promašivši pauna!
Trenutak poslije moje oči gledale su ponovo istu sliku koju su ugledale prvi put. I paun i zmaj i kuglica posve su nepmično stajali reljefno oslikavajući bijelu površinu keramike. Napetost između tih figurica bile je toliko opipljiva da se mogla rezati nožem - nije ni čudo što sam na trenutak vidio film. Tada sam se prisjetio kako sam kao dijete mogao od ničeg složiti priču, kako sam od nepomičnih figurica u glavi stvarao ratnike, princeze, patuljke...zmajeve! Kako su se, dok bijah mali te figurice istinski micale i radile svo što bi im moja mašta naložila! Tada sam se još i prisjetio da bih svaku večer prije spavanja maštao i tako maštajući uvodio sebe u svijet koji ću tu noć sanjati.
I zažalio sam za tom sposobnošću! Mi odrasli, kad krenemo u nekakve joge moramo ponovo učiti vizualizirati stvari, moramo učiti kako da usredotočimo um na nešto. A to djeca rade posve neopterećeno, spontano, prirodno! I umjesto da takvu sposobnost odrasli njeguju kod svojih najmilijih - njihove djece - oni govore malenima da se moraju uozbiljiti, da svijet ne voli sanjare, da je već vrijeme da stanu nogama čvrsto na zemlju!
Dao sam sebi ovog juta jedan zadatak najdraži moji. Moja djeca bit će zbrinuta ali ne i razmažena. Tako neće morati prerano postati ozbiljni. Bit će sanjari, ali s pokrićem. I bit će predivni!
Ne zvao se ja Ddadd!
Toliko za ovaj put, voli vas vaš Ddadd :)
Post je objavljen 20.11.2007. u 09:53 sati.