Šećem,
ulicom tinjajućih petrolejki.
Sama.
Pustom ulicom šeće,.
Nema te.
Od žudnje i
želje prevelike -
trčala bih!
Ali ne želim probuditi
tek usnule ptice.
To nikako.
Samo moji koraci
odjekuju praznom
ulicom.
Prolazim alejom.
Sada već obasjanom
mnogim uličnim svjetlima.
Vidim,
tvoj obris, u magli.
Malo jasnije, čišće.
Blijede kože.
Plavkaste kose.
Očiju smaragdnoga sunca
gledaš.
Prema meni.
Moje srce podrhtava.
Lice mi se popuno nesvjesno
izobličilo u osmjeh.
Čujem tvoj predivan
glas.
Prilazš.
Bliže.
Moje srce,
ja....
Tresem se od uzbuđenja.
Ti prilaziš.
Ti prolaziš.
Gledaš.
Kroz mene.
Pozdravljaš sve od reda!
Smiješiš se svojim
čarobnim osmjehom
svima!
Samo meni ne...
Okrenuta,
gledam kako nestaješ.
Još koji trenutak.
Čekam te.
Ali ti si već odavno,
sa svojim grotesknim
smijehom,
otišao.
Ponovno tišina.
Hodam teškim, neprirodnim
koracima, pokraj obraslog
grmlja,
mračnom alejom.
Ponovno sama!
Annabel Lee
Post je objavljen 19.11.2007. u 21:38 sati.