Hodala sam prohladnim perivojem koji još nije ni osvijetlila sunčeva svjetlost. Bila je zora i Sunce je tek trebalo izaći. Hodala sam po rosnoj travi i gledala u nebo te se divila njegovom plavetnilu. Nešto kasnije sam sjedila pokraj Crnog jezera čija površina i nije bila tako mirna kao posljednji puta kada sam bila ovdje. U zraku se osjećao miris jeseni. Ptice su već odletjele u toplije krajeve pa je vladala tišina. Povremeno se začuo samo zvuk Hagridova hipogirfa.
* * *
Ulazila sam u Veliku dvoranu iako mi to nije bila velika želja pošto su me svi posljednjih dana sažalijevali . Prolazila sam između stolova dok su svi buljili u moju priliku kao da imam dvije glave, osam ruku i četiri noge. Ugrizla sam se za usnicu i suzdržala da ne planem. Vijest o bolesti moje majke proširila se brzinom svjetlosti. Loš glas se daleko čuje. Sjela sam na svoje staro mjesto. Evelyn i Norah su me pozdravila na što sam samo kimnula glavom. Natočila sam si crnu kavu te me tada prošla misao da je to omiljeno piće moje mame pošto ga pije u velikim količinama. U grlu mi se steglo poput knedle na samu pomisao na nju. Nitko se nije usudio probiti tišinu koja je vladala za stolom. Ostavila sam napola ispijenu šalicu i ustala se od stola. Malfoyeve oči su se smanjile kada su nam se pogledi sreli, kao da bi se najrađe sakrio u mišju rupu. Imala sam još malo vremena prije odlaska u New York koje samo željela potrošiti na šetnju hodnikom. Hodnici su bili pusti kao divlji zapad kada se u pozadini moglo čuti samo kuckanje mojih cipela. Zastala sam ispred vitrine sa metlobojskim trofejima i nagradama.Toliko sam se zagledala da nisam ni primjetila da više nisam sama.
-Voliš metloboj?-upitao je Cedirc koji je stajao iza mene u svojoj metlobojskom pelerini
- Pa i ne baš, no u ovom trenutku nemam ništa pametnije za raditi- odgovorih
- Rebecca, žao mi je, čuo sam za tvoju mamu. Znam da ti je teško i da ne možeš o tome razgovarati, ali ipak bi želio da znaš da ako ćeš ikada trebati pomoć ja sam ti na usluzi-
- Hvala ti. Pravi si prijatelj. Nitko ne zna kako se osjećam-
- Ako smijem pitati ; kako ti se zove mama?- začudio me svojim pitanjem
- Mary. Mary McOwen, ali zašto je to bitno?-
- Čudno je to što ne voliš metloboj pošto ti je mama bila najbolja tragačica u povijesti Ravenclawa- reče pokazujući na značku i trofej sa njezinim imenom
- Cedirc to je nemoguće. Moja mama je hrkanica, ona nikada nije kročila u Hogwarts- rekoh
- Možda postoje dvije osobe sa tim imenom, možda sam pogriješio , ne znam-
- Da , moguće je…- izgovorih potiho sva zbunjena i u čudu
* * *
Stajala sam u pepelu kamina ,u Merlinovom rukavu jedinom čarobnjačkom lokalu na Manhattnu za koji sam ja znala. Nešto kasnije sam hodala snježnim kolnikom za sobom vukući kovčeg dok mi je vjetar prolazio kroz kosu. Još samo nekoliko blokova i bit ću kraj mame, razmišljala sam. Žuti taxiji su nerazumno trubili pošto se na cestama stvorio prometni čvor kojeg je u ovako velikom gradu bilo nemoguće izbjeći. Stajala sam licem u lice sa onim velikim hrastovim vratima kroz koja sam prošla prije samo mjesec dana. Ušla sam u mračan hodnik, te u kutu ostavila svoj maleni kovčeg. Jaknu sam objesila na vješalicu i tihim korakom pošla prema maminoj spavaćoj sobi. Polako sam otvorila vrata . Vidjela sam oslabljenu mamu kako leži na svom velikom krevetu, blijedu kao krpu , obješena lica i suhe kose. Kraj nje je sjedio profesor O'Malley . Ništa mi više nije bilo jasno. Znala sam da mi je nešto prešutjela. Ponovo. No za to sada nije bilo vremena. Pohitala sam joj u zagrljaj.
-Rebecca dušo! Kako mi je drago što te vidim! Oprosti što ti nisam pisala!- zagrlila me slabašnim rukama dok su mi niz obraz krenule suze
-To sada nije važno. Mama, zašto mi nisi rekla da si bolesna?- upitah je drhtavim glasom
-Željela sam da još neko vrijeme budeš sretna. Znaš kako mi je teško vidjeti te tužnu- govorila je kao posve drukčija osoba
-Bolje da vas ostavim same- rekao je profesor i izašao iz sobe
-Reci mi kako je u školi? Imaš li dečka? Kakve su ocjene?- zapitkivala je
-U školi je dobro, ocjene su boje nego inače, a dečki. Tu je sve po starom- rekoh pokunjeno
-Pa kako to? Da tako lijepa djevojka poput moje kćeri nema dečka?-
-Mama reci mi ; imamo li mi kakve veze sa Mary McOwen, najboljom tragačicom Ravenclawa svih vremena?- zatekla sam je svojim pitanjem
- Znaš Rebecca. I imamo i to velike veze- reče ozbiljnim tonom
- Kakve veze? Tko je ona?- u meni se budila znatiželja-
-Rebecca, to sam zapravo ja- reče sa trunkom srama u glasu
- Mama, ti si hrkanica! Ti nikada nisi ni bila u Hogwartsu!- rekoh ustavši sa kreveta
-Oprosti mi Becky što ti prije nisam rekla. I ja sam nekada pohađala Hogwarts, no uvijek me bilo stid mojeg podrijetla, željela sam biti kao i svi normalni ljudi-
- Zašto? Nema ničeg lošeg u tome ! Trebala bi biti ponosna što imaš sposobnosti o kojima bezjaci mogu samo sanjati! Zašto mama?-
-Evo zašto…- zamahnula je rukom, a mene je obuzeo nesvakidašnji osjećaj
* * *
Našla sam se u kutu, prostrane ,ali tamne špilje koju su jedva osvjetljavale baklje. Bilo je veoma hladno, kao u dugu zimsku noć. Pogled mi je zapeo na dvoje mladih parova. Oba su muškarca imala tamnu kosu i trodnevnu bradicu dok je jedan od njih nosio naočale slične Potterovim. Jedna je žena imala svijetlu gustu valovitu kosu, dok je drugoj ona tamna i ravna sezala nešto niže ispod ramena. Bili su opkoljeni smrtonošama i samim Lordom Voldemortom. U sredini kruga koji su činili nalazile su se dvije košare u kojima su bezbrižno ležale dvije beba : dječak i djevojčica.
-Pusti našu djecu na miru!- prozbori čovjek bez naočala
-Što su ti ona skrivila? Uzmi nas!- jecala je svjetlokosa žena
- Draga Lily, tvoj mi je sin prijetnja. Ne smijem dopustiti da odraste i da se pretvori u snažnom čarobnjaka jer to ne bi bilo dobro za mene. A ti O'Malley ; ne moram ti ni spominjati što si mi učinio za vrijeme školovanja!- drekne hladim glasom
-Tom nije on kriv! Žao mi je, no ja volim njega- reče tamnokosa žena
-Mary, nisi ovo zaslužila. Da si odabrala mene ,a ne njega ne bi toliko patila!- odgovori joj
- Voldemort pusti našu kćer na miru, pusti Rebeccu da živi. Ona ti nije ništa skrivila!- vikne O'Malley zabrinuta izraza lica
-Tišina! Oduzeo si mi ženu koju sam volio! I za to ćete oboje platiti! A ni vi, Potterovi nećete biti pošteđeni. Mogli ste mi se prikloniti, ali ne dobro pobjeđuje? Ne bih rekao!- reče približavajući se košarama sa djecom.
* * *
-Mama…To nije moguće. Voldemort je zaljubljen u tebe? On ima osjećaje?-
-Želiš reći imao je? Jednom, kada je bio čovjek ,a ne utvara- reče mi
-Ono su bili Potterovi . I Harry?- upitah
- Točno tako. Razumiješ li sada zašto nisam željela više biti vještica? Da bi zaštitla tebe!-
-O'Malley ;on je moj otac?- prošlo mi je kroz glavu i usta
- Da, Becky on je tvoj otac. Nakon događaja koji si vidjela zaključili smo da je najbolje da se razdvojimo, krenemo svatko svojim putem, za tvoje dobro-
-Hoćeš reći za moje dobro da odrastam bez prave obitelji?- ljutito rekoh
-Ne, Rebecca nije tako. George i ja smo još uvijek dobri prijatelji i on te voli, zaista voli te kao svoju kćer. Bio je presretan kada je dobio posao predavača kako bi bio bliže tebi. I Dumbledore mu je zato pružio šansu-
-Lagali ste mi! Svih ovih godina! Kako vas nije stid! Uskratili ste mi roditeljsku ljubav, da si mi barem dopustila da ga upoznam, da znam tko je! A ne ovako- rekla sam veoma visokim tonom prije no što sam izletila iz stana. Na ulazu me zaustavio O'Malley.
- Rebecca kamo ćeš? Vrati se!- rekao mi je držeći me za podlakticu
- A tko si mi ti da mi kažeš što ću i kako ću!- dreknuh
-Ja sam tvoj otac Rebecca. Prihvati to!-
- Žao mi je, ja nemam oca niti ću ga ikada imati!- zaplakala sam i istrgnula se iz njegovih ruku. Nekoliko minuta kasnije sam uplakana sjedila u Merlinovom rukavu i naručivala piće.
-Jedan plamenviski ,molim- rekoh crvena lica
-Niste li možda malo premladi za to gospođice. Mogu li vam donijeti išta drugo?- upitao je konobar prije no što je zapisao narudžbu.
-Vaš je posao da poslužujete ili da dajete prijedloge?- odbrusih , na što mu je jedino preostalo da mi donese naručeno. Toliko godina laži. Toliko godina šutnje se otkrilo u jednome danu. Nisam znala hoću li više ikome vjerovati. Žalila sam samu sebe. Ostali posjetitelji su me zabrinuto gledali dok sam ispijala čašu plamenviskija sjedeći sama kao pokisla kokoš.
Post je objavljen 19.11.2007. u 17:47 sati.