Marketing
Priča o gradu
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac -netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.
Siniša Glavašević
18.11 – dan pada grada Vukovara…. Zasigurno najtužniji dan u mojem malom mjestu. Dan koji budi sjećanja na 91. i strahote rata. Budi sjećanja na teška vremena, na sve one koji su dali život, na one koji su nedužno poginuli u igri zvanoj – rat.
Teško je sve to. Bila sam dijete i priznajem, ne sjećam puno. Tada nisam ni shvaćala sve što se zbivalo vani. Ali sada, sa svojih 18. godina, kada gledam dokumentarne filmove o Vukovaru 91., gledam te ulice kojima danas prolazim, a tada su bile pune ruševina i trupla … ne znam, jednostavno TEŠKO JE… i sada, pisati ove retke, a da mi suza ne klizne niz obraz…. sada, zahvaljujem Bogu na tome što sam bila tada nevino dijete!
Opet čitam priču Siniše Glavaševića: priču o jednom gradu. Priču puno ljubavi prema gradu heroja, gradu koji je pretrpio sve. Obožavam tu priču. Shvatim ono što prije nisam, a to je da volim Vukovar. Nije to samo grad. Vukovar je dio moje mladosti koji će mi izgraditi lijepe uspomene: uspomene na žutu gimnaziju na brdu u kojoj provodim najbolje četiri godine, na prijatelje, na Dunav, na zujanje po gradu s prijateljima i ispijanje kava u svim kafićima, na izlaske, na ludorije, gluposti i anegdote iz ovog razdoblja što ga zovu mladost…. jednostavno – uvukao se pod kožu…..
Pričala mi ja majka kakav je Vukovar bio prije, gledala sam divotu tog grada na razglednicima… Voljela bi da sam to vidjela. Vukovar se obnavlja. Ljudi se vraćaju. Iz godine u godinu Vukovar postaje bogatiji. Mogu se obnoviti zgrade, mogu se napraviti čak i ljepše … taj materijalni dio nije toliko teško vratiti, ali postoje dvije stvari koje se jednostavno ne mogu vratiti: vrijeme i izgubljeni ljudski životi.
I sad ja pitam: ZAŠTO? Zar je sve to bilo potrebno?... Ne dobivam odgovor….
I što sad? Mrziti?? Zar je to rješenje? Još jedna od posljedica rata je i mržnja koja je prisutna svuda oko mene i koja se iskorijenit neće moći. To mi je najtužnije od svega. Jer, ja ne gledam tko je kakve nacionalnosti. Zli ljudi postoje svuda, a mjerilo po kojemu ja vrednujem ljude je ono kakva je tko osoba iznutra. Idem u smjenu s srpskom gimnazijom, i osobno – nemam ništa protiv. Zar osuđivati tu djecu koja su također bila u pelenama kao i ja kad se sve to događalo?? Pokušavam shvatiti svačije mišljenje i promatrati ga sa stajališta te osobe. Ne želim nametati svoje, samo želim da također i mene shvate. I za kraj vas samo jedno molim: nemojte mrziti…. jer – ništa u ratu nema dobrog…. ništa…. osim njegovog završetka…..
Post je objavljen 19.11.2007. u 13:03 sati.