Dok mislis da bas nista ne moze poci po zlu i da je sad konacno to ono pravo - nesto te uvijek izbaci iz takta. 100. svadja po redu, mada mislim da ih je bilo vise, jucer se dogodila. I mislim da nema povratka jer ovako se ne da zivjeti. Ok, nismo ozenjeni, bili smo cura i decko, jer sad smo po 100. put prekinuli. I tako u nedogled. Njemu smeta sto imam (muske) frendove koje volim ne kao decke nego osobe koje misle lijepe stvari o meni. I nije vazan spol, kad bi to bila cura, ja bi isto osjecala.
Moj decko je jucer poludio kad je vidio da se dopisujem s jednim frendom kojeg nikad nisam upoznala uzivo nego samo preko interneta. To prijateljtvo traje vec 5 godina, dulje nego moja veza. I sad bi ja to trebala prekinuti, jer on tako zeli. Jel bi se trebala njemu prilagodjavati ili da zivim kako sam navikla?
Ne da mi se vise pisati o tome, jer postajem tuzna i prazna. Ne znam da li zelim nastaviti vezu s nekim tko poludi u svakom trenutku, pocne razbijati i samo cekam da mene udari. Jucer me fakat bilo strah jer sam vidjela koliko je bijesan; oci su mu bile bijesne.
Sad moram uciti, nemam vremena za ovo.. mozda koji put opet nesto napisem.
pozdrav do slijedeceg citanja
Post je objavljen 19.11.2007. u 11:31 sati.