Kuća prizemnica obilježena crtom poplave, smještena između Vuke i Dunava, na zemljanom hrptu ušća. Voda čudnog okusa, bunar s vitlom koje dirnuto rukom djeteta gromoglasno otpušta uže s vjedrom.
Djetinje ljeto provedeno kod tetke udovice. Riba ulovljena u Vuki. Fini riječni pijesak Dunava, stvoren za bosa stopala. Širok i beskrajan dunavski krajolik, zvuk lađa koje spajaju daljine s daljinama. Svijet drugačiji u očima djeteta.
Ogromna lubenica slučajno oborena i raspukla u stotine komada. Slatka a nekorisna. Spori govor podunavskih ljudi. Lijepe i uljudne riječi radoznalu hercegovačkom djetetu.
Davno Dunavom protekle djetinje vode. Ništa nije slutilo na zlu kob. Bilo tako jednostavno i lako. Samo voda nije bila dobra okusa, no nipošto nepodnošljiva. Tek da i po njoj Vukovar upamtim. I po teti Angeli koju će puno godina poslije granata u Nuštru pokriti krvlju, blatom i neukradljivim spokojem.
Post je objavljen 19.11.2007. u 11:05 sati.