Marketing
BeatNocha
četvrtak | 18.30
The Fiery Furnaces
Widow City
Thrill Jockey, 2007
Znam da nije neka napetost, al jednostavno moram progovorit koju o The Fiery Furnaces, bendu kojeg uspješno izbjegavam, sasvim nenamjerno, još otkad su se 2003. pojavili sa prvijencem «Gallowsbird's Bark».
Ognjene Furune su duo sastavljen, za razliku od The White Stripesa, od pravog brata i sestre, Matthewa i Eleanor Friedberger iz Brooklyna i u posljednjih 5 godina izdali su, što solo što kao FF, osam albuma, ako ne i više.
Za vas koji čitate Gloriu, Story i slične frizerski-salon-tiskovine, evo jedne slične (slične, jer nažalost, ne postoji alter verzija tih istih idiotarija) suvišne informacije. Eleanor Friedberger je Eleanor iz «Eleanor Put your Boots Back On» od jednog drugog benda s FF inicijalima. Da, Alex Kapranos plaća cuge sestri Friedberger kad idu van. Šta će, mora, cura mu je. A ako su u međuvremenu prekinuli – ne zamjerite, ja se rijetko idem šišati.
Ako poslušate bilo koje od tih izdanja (a pogotovo spomenuti prvijenac ili «Blueberry Boat» (Rough Trade, 2004.), «Rehearsing My Choir» (Rough Trade, 2005.) i «Bitter Tea» (Fat Possum, 2006.)) biti će vam jasno da su ili potpuno ludi ili uopće nemaju ono što se zove «osobni život». Naime, u prosjeku svaka njihova pjesma u sebi ima još najmanje dvije, a neki drugi konvencionalniji bend od njihovog bi jednog albuma napravio najmanje dva.
Ako se dograbite bilo kojeg od radova ove hiperaktivne familije, pa tako i ovog zadnjeg «Widow City», zatrpat će vas polukonceptualne ludnice koje kombiniraju na stotine tema, stotine stilova i stotine promjena, nerijetko sve to unutar jedne pjesme. Iako im je već šesti, ovaj album zvuči kao prvijenac nekog benda koji je posljednjih par godina snimio svaku ideju koja im je pala na pamet.
Nedavno je za Village Voice brat Matthew, glavni glazbopisac Peći Paklenih, izjavio da piše šest do osam pjesama na tjedan. Bez obzira koliko ovakav tempo, ako je uopće istinit, a ne bi se čudio da i je, može često biti poguban ako autor nije apsolutni genij, večina pjesama na «Widow City» je pokazatelj da Friedbergerovi s nevjerojatnom lakoćom vade iz rukava pop-kuke koja onda namjerno skrivaju iza slojeva i slojeva prog-prangijanja. A i to nije neki prog – samo zvući tako jer glazba non stop skaće iz tempa u tempo, iz stila u stil, evocirajući starinska rješenja davno umrlih «pametnjakovićarskih» bendova. Evo, recimo – zamislite Genesis iz, po meni, jedine dobre Peter Gabriel-bajkovite faze i dodajte mu Sonic Youth, Becka, Zeppeline (neću ih više spominjat, kunem se, evo samo još danas), Nirvanu i Princea.
Na jednoj pjesmi Eleanor čak i repa, a brejkovi su ponekad toliko glazbeno nelogični i, ako ćemo po solfeggiu, potpuno nepravilni, znači – potpuno proizvoljni, da je jedina riječ koja mi pada na pamet – humor. Glazba se, kao da je rezultat niza odluka nestrpljivog pretraživača skale na radio prijemniku, čas njiše od roka sedamdesetih do sint-popa, od nekakvog aljkavog ali simpatičnog diska do onoga što se, barem na trenutke, može nazvati «normalnom rock pjesmom». Osim što vrluda od jazza do metala, uvijek negdje između hit trenutka i deficita aranžmanske pažnje, «Widow City» je njihov naj-funk album do sad.
Sve je to zabavno, da, i na trenutke zapanjujuće, isto da, ali, iskreno – probijanje kroz kaotični svijet Ognjenih Peći prema kraju postaje već pomalo i, ako ne dosadno, onda dosadnjikavo, pogotovo jer je prilično teško pratiti narativnu crtu «Widow Cityja» koja, navodno, priča priču o nesretnom paru koji putuje na turistički obilazak Egipta. Ili tako nekako. Ako je vjerovati press releaseu (a njima se u pravilu ne bi nikad trebalo vjerovati je ih pišu marketinški Sarumani a ne glazboljubeći Gandalfi) riječi za ovu «priču» napisane su pomoću konzultacija sa pločom za prizivanje duhova, slučajnim otvaranjem stranica modnih magazina iz sedamdesetih i sličnim "metodama". Nepredvidivost glazbe i fora igre s riječima bit će vam dovoljni, ako se odlučite ući u svijet Biblijskih Pečnica, tako da koncept ovog konceptualnog albuma možete slobodno zaboraviti. Ko ima vremena za nekolikomjesečnu analizu libreta Grada Udovica – nek izvoli.
«Widow City» snimljen je sa gostujućim bubnjarem Robertom D'Amicom, koji, jadan, mora, kao i bilo koji bubnjar koji dođe na bauštelu kod Friedbergerovih, cijelo vrijeme bit ful koncentriran, jer pratiti silne hirovite promjene unutar pjesama ponekad nije lako. Osim njega na albumu gostuje i jedna od najvećih faca u glazbenom svijetu danas, barem što se mene tiće, a to je John McEntire iz čikaškog benda Tortoise.
Iako je «Widow City» nešto najzabavnije i najnapornije u istom trenutku, dakle nešto što brzo oduševljava ali brzo i dopižđuje, Gorući Šparheti su jedan jako zanimljiv bend, i unutar i izvan okvira alter-roka, alter-popa ili alter-čegagod, koji iz kućne radinosti doslovno štanca albume, i kao takvi su jedan sasvim lijep ukras biločijoj slušalačkoj navici. Ko, recimo, đumbir u hrani. Previše ne valja, al stavite li ga malo tu i tamo... Dobro, jasno vam je.
Ajde.
Najbolji fiktivni kuhari na svijetu: Švedski Kuhar Iz Muppet Showa, Adam iz “Života Na Sjeveru” i štakor Remy iz “Ratatouillea”
Najbolje od Grada Udovica: The Philadelphia Grand Jury, Duplexes Of The Dead, Automatic Husband, Ex-Guru, Clear Signal From Cairo, Navy Nurse i Restorative Beer
Danijel, 3,15: "Jeste li voljni, čim začujete zvuk roga, frule, citre, sambuke, psaltira, gajda i svakovrsnih drugih glazbala, baciti se na tlo i pokloniti se kipu što ga načinih? Ako li mu se ne poklonite, bit ćete smjesta bačeni u peć užarenu; i koji je taj bog koji bi vas izbavio iz ruke moje?"
Pozdravljanje,
ek.
Post je objavljen 19.11.2007. u 10:49 sati.