Evo me opet. Nista lijepoga nemam za reci. Zapravo, imao bih, ali ne mogu. Ne sad..
Tako se dogodi da.. Zivis san, prekrasni san.. I on se odjednom pretvori u nocnu moru. U jednom danu, jednom jedinom danu.. I onda lezis u krevetu i nadas se da ces se probudit iz te nocne more, da ce lijepi san vratiti.. ali ne vraca se. Ne budim se. Ne ide, jednostavno.. Zelim se probuditi, zelim je opet tu.. u zagrljaju.. ali nje nema. Ne odustajem. ne. Do kraja. I znam da ona to moze. i hoce. unatoc svemu. uspjet ce. mora. vjerujem u nju..
Ali ipak.. nekako sam skrsen.. Kupim komadice, jedan po jedan, razmisljam, nadam se.. Volim ju..iz dana u dan. koliko god da boli, znam da ona to zasluzuje, znam da se isplati - isplatilo se i vec dosad, zbog nje..
I cuvam je.. kao u pjesmi.. ona ovo vjerojatno nece procitati.. ne znam, mozda i bolje da se ne brine.. jer da, boli me, priznajem. i pokusavam se ne brinuti toliko, ali ne ide bas.. kvragu.. kad je toliko volim. jebga. zivot vam je takav. ali ovo je stvarno kao u nekom trecerazrednom romanu. roditelji, koji nemaju veze s placanjem njenog studiranja, joj iz nekih svojih sebicnih razloga zele zabraniti daljnje studiranje. a ona je punoljetna. i zivi sama. ne s njima. s njom, zapravo. ne vise, i najbolje je tako bilo.. ali zasto su se oni opet morali umjesat, ovaj put zajedno? Urotnicki.. kako pokvareno.. sebicno.. fuj.. gadi mi se to, stvarno mi se gadi.. to je bolesno, gdje je tu briga za djecu, roditeljska ljubav.. pitam se stvarno je li ona bas bezgranicna.. a dobro, mozda je cisto stvar onoga sto oni misle. i kojekakvih poremecaja psihicke naravi. nda.
Mah. uspjet ce. hoce, hoce, kao i uvijek.. i ja sam tu i biti cu tu.. za nju..
volim te...
Post je objavljen 19.11.2007. u 08:57 sati.