tja
sve je tako loše...a opet dobro...
sve je tako bajno,krasno,superiška...a opet tako nesretno
sve je tako blisko,povezano,shvatljivo...no otuđeno...daleko
i tako je...
nikako drugačije ne može da bude...
i čemu da lažem samoga sebe da može...
pomiriti se s tim...ili ne...
zašto tražiti veću sreću od ove koju imam...kad takvo što ne postoji...
zašto plesti tamne niti oko malo svjetla...
...valjda sam ja takav...tražim što ne mogu imati...
tražim što ne zaslužujem...tražim nemoguće
veću sreću od sreće hhhhhh
ne mogu rječima definirati taj osjećaj...tu slutnju...
znam...a znao sam još i od početka...
da i kad budem sretan nešto u meni mi neće dati mira...neće dati sve...
i tjerat će me da tražim objašnjenja...da tražim razloge...onaj sretni dio ugušit će onaj nemirni...nezasitni...koji želi tebe u potpunosti...onaj sretni biti će svjestan neostvarivosti želje ovoga nemirnoga...gušit će se...i biti...rvat će se...i gristi...no niti jedan neće izvojevati pobjedu...vidit ćeš i sama posljedice te borbe...vidjet ćeš i sama...možda me nekad i priupitaš što se dešava,što nije u redu...kao i ja nekad tebe...no odgovor će biti sličan...presličan...nije mi ništa...ne mogu ti objasniti...no zapravo neću ti htjeti objasniti...i shvatit ću kakav sam licemjer...shvatit ću da tražim od tebe ono što ni sam ne mogu dati...no proći će vrijeme...i mnogo lišće pasti će s grana...požutit će i slike u našim sjećanjima i zaboravit ćemo jedno na drugo...i nikad nam neće biti jasno...zašto...zašto nismo jedno drugom bezuvijetno dali sebe...gdje smo pogriješili...gdje smo slagali ovom drugom...nasmijat ćemo se sjetivši se koliko smo jednom drugom objašnjavali nemjerljiivost naše ljubavi...hhh, doista neizmjerno malena...proklet ćemo sami sebe jer smo lagali ono drugo...lagali smo sebe...i neka...neka vrijeme odnese...neka bura odpuše i donese sunce...možda jednoć...kad mnogo godina prođe preko naših leđa...kad umorni od životnih iskustava...boli i jadi...oboje proživimo i sreću i nesreću...možda se sretnemo na nekom putu...no pozdravit ćemo se monotono znam...kao dva stranca prohujat ćemo jedno pored druguga ne želeći otvarati knjigu na početnim stranicama...ne želeći otvarati neke stare rane...sve će proći...i ponovo doći...i ponovo proći...ZBOGOM SADA...DO NAREDNOG VIĐENJA...
19.11.2007
Post je objavljen 04.02.2009. u 02:34 sati.