ANJI BOLJE, MAMI JASMINI ZDRASTVENO STANJE JAKO LOŠE
Nažalost kako nevolje ne dolaze same, upravo kad se Anja malo oporavila, sad se je stanje mame Jasmine pogoršalo. Naime preksinoć ju je počela trest zimnica, boli ju jako trbuh a i ne može ništa staviti u usta. Skoro je završila i ona na infuziji. Sreća u nesreći što je mama Jasmina 24 sata sa Anjom u bolnici tako da su se sestre pobrinule za nju (dobila lijekove za smirenje i bolove) a doktor kaže da je sve to zbog stresa, napetosti i velike zabrinutosti i došlo je jednostavno do iscrpljenosti tijela, tako da sam i ja jučer proveo cijeli dan sa njima u bolnici kako bi mami Jasmini malo olakšao.
Nadam se da će se i moja „velika“ princeza brzo oporaviti i da će uskoro njih dvije kući.
Anja je dakle svakim danom sve bolja i konačno smo dobili potvrdu da ima bakterijsku upalu pluća i ako današnji novi nalazi pokažu da je terapija sa antibiotikom bila uspješna, Anja bi mogla sutra ići kući.
Mogu Vam reći da sam i ja pomalo na izmaku snage ali se ne dam jer moram biti jak za njih dvoje. Jučer sam baš mami Jasmini rekao da će se Anja sad oporaviti a nas dvoje ćemo završiti na infuziji pa će Anjica nama dolaziti u bolnicu u posjete (ha-ha-ha). Malo humora ne škodi.
I iako u sto briga i na izmaku snage, ja sam i jučer uspio sve dogovoriti (putem telefona, blaženi mobiteli) s sponzorom koji će sponzorirati proslavu svetog Nikole za sve naše mališane u udruzi prigodnim darovima (novčanim i slatkim paketićima) a koja će se održati kao što rekoh u prostorijama naše Humanitarne udruge 01.12.2007. godine s početkom u 11h koju će i neki novinski mediji popratiti.
Dakle, razno razni „forumaši“ znajte da ste me svojim pljuvanjem, vrijeđanjem i omalovažavanjem naše humanitarne udruge samo još više „napalili“ i stvorili u meni i u mojim članovima još jači inat da uspijemo u našem zacrtanom putu.
Vama dragi moji dobri ljudi velika hvala na silnoj podršci a pogotovo onima koji su komentirali prošli post, jer komentiranjem ste digli glas da ne treba više šutjeti i da ovo društvo treba znati da i djeca s posebnim potrebama i njihovi hrabri roditelji imaju pravo na život i jedno velika hvala od članova udruge svim blogerima (posebno Allison-Petrinoj mami i ribica) koji su uplatili svoje novčane donacije našoj udruzi a mi se nadamo da će Vam jednom i naša djeca moći reći HVALA.
I za kraj, prošli post i komentare ostavljamo još malo kako bi ih i dalje posvetili svoj djeci u Hrvatskoj s posebnim potrebama i njihovim hrabrim roditeljima!
Sve Vas grli i još jednom svima zahvaljuje na silnoj podršci Tomislav tata male princeze Anje!
Današnji post posvećen je SVOJ DJECI U HRVATSKOJ S POSEBNIM POTREBAMA I NJIHOVIM HRABRIM RODITELJIMA a inspiriran jednom neugodnom situacijom od prije neki dan na indexovom forumu te jednim pozitivnim komentarom naše drage blogerice kinky
Već dvije godine članovi smo na destke različitih foruma po internetu. Već skoro godinu dana pišemo i vodimo ovaj naš blog a zadnjih pola godine smo aktivni i na indexovom forumu
U tih dvije godine našeg forumaškog i godinu dana blogerskog „staža“ nailazili smo na svakakve ljude odnosno forumaše ili blogere.
Nigdje ni na jednom forumu pa ni tako ni na našem blogu nismo doživjeli ovo što smo doživjeli neki dan na forumu indexa.
Kada smo prije otprilike mjesec dana osnovali našu Humanitarnu udrugu o kojoj smo dosta pisali na našem blogu odlučili smo otvoriti forumaški topić na indexu Pomozi i Ti Humanitarnoj udruzi "Mala Anja" pošto imamo jako puno prijatelja na indexu a neki su i članovi naše udruge.
I sve je bilo krasno, dok se neki dan na tom našem topiću nisu počeli pojavljivati „forumaši“ koji su počeli pljuvat, vrijeđati i omalovažavati našu udrugu.
Znam reći ćete svi, da svugdje na forumu ima svega i svačega i da je forum otvoren za sve.
To je točno. No stoji činjenica da u ovih dvije godine našeg staža, na razno raznim forumima i njihovim topićima, susretali smo razno razne „forumaše“ koji su radili sve i svašta no kada bi se otvorio neki humanitarni forum ti „forumaši“ su imali ipak malo poštovanja i dostojanstva pa su izbjegavali takve topiće (humanitarne).
Najžalosnije u svemu tome što se ti „forumaši“ kriju iza svog nick imena.
Mi na kojem god da smo forumu uvjek smo bili nick imena malaanja iza kojeg se zna tko stoji, a stoji obitelj Kostanjevečki.
I ti tzv „forumaši“ došli su vrijeđati, omalovažavati i pljuvati našu udrugu i sve ljude dobre volje koji pomažu našoj udruzi. Govore da smo mi samo „žicari“ love i da ne postoji nikakva udruga nego pojedinci koji žele imati koristi od svega toga. Žao nam je samo da ne možete pročitati kakve su nam sve „gnjusne“ riječi govorili jer je „moderator“ na indexu pravovremeno reagirao i izbrisao te „gnjusne“ riječi te banirao te pojedince.
Vratio bi se malo unatrag. Prije 6 godina moja supruga i ja imali smo „normalan“ život.
Obadvoje smo radili, imali svoju kuću, uštedjeli nešto novaca i čekali sretno bebu.
I umjesto da nastavimo „normalno“ živjeti i veseliti se našem djetetu nama se dogodilo to što se dogodilo (greška doktora prilikom majčinog poroda).
I ne samo to, ubrzo nakon poroda mama Jasmina je ostala bez posla.
Četiri godine smo šutjeli. Potrošili svu našu ušteđevinu i podizali puno kredita samo kako bi našoj Anjici osigurali kakav takav normalan život.
Nitko nam nije ništa poklonio ili dao i sve što smo stekli, stekli smo zahvaljujući svojim radom. Hrvatski sam branitelj koji je sa 19 godina otišao u rat a od ove naše Države dobio sam samo spomenicu Domovinske zahvalnosti i povlasticu koju su kasnije ukinuli.
I kad nam je bilo najteže i kada smo ispucali sve mogućnosti naš prijatelj – bloger rekao nam je da sve stavimo na blog pa možda će se naći koja dobra duša da nam pomogne.
I što je na kraju ispalo, znate i sami. Toliko podrške, toliko pomoći, toliko dobrih ljudi koji su Vam spremni pomoći na svakakve načine.
Danas naša Anja ima sva potrebita invalidska pomagala, danas Anja može ići na sve potrebite rehabilitacije, danas Anji možemo priuštiti sve skupocjene lijekove, sva potrebita liječenja, za Anju se čulo u svim medijima, za Anju su organizirane razno razne akcije i aukcije, danas Anja ima sve zahvaljujući upravo Vama (choco, slatka žvakica, kvadar, malena, kinky, 012 station,mušica igle, ševac jaku, ribica….………i sad da ne nabrajam sve), zahvaljujući svim našim prijateljima i poznanicima, zahvaljujući našim velikim dobrotvorima obitelji Šilić iz Švedske te našeg velikog prijatelja i humanitarca velikog srca gospodina Marija Hermana(niskozemac) iz Amsterdama.
Ako smo nekog izostavili nije bilo namjerno.
A znate koliko djece s posebnim potrebama i njihovi hrabri roditelji nemaju ovakve mogućnosti? Znate li da ovo što mi pišemo vezano za Anju (24 satna borba) proživljava masu roditelja i njihova djeca? Sva djeca zahtijevaju pažnju svojih roditelja ali djeca s posebnim potrebama zahtijevaju puno više. Odlasci na svakodnevne vježbe, razno razne terapije, snalaženje na razne načine pri kupovanju invalidskih pomagala (koje kod nas u Hrvatskoj jako puno koštaju a primanja su jako mala), snalaženje pri kupnji skupocjenih lijekova, odlasci na razno razne rehabilitacije a da ne spominjemo pomaganje prilikom kupanja, odijevanja i oblačenja.
U većini slučajeva takva djeca ne govore, pa roditelji moraju dobro procijeniti što je njihovom djetetu kad plaće, kod kojeg doktora ga treba odvesti. Ta djeca ne hodaju, pa su im roditelji jedini oslonci. Ponekad ti hrabri roditelji moraju istovremeno biti i pedijatri i doktori i pravnici i sociolozi a k svemu tome moraju biti i roditelj. Također velika većina tih roditelja odlazi na psihičke terapije jer ta borba koja neprekidno traje proživljava svoje velike traume i stresove a ponekad u obitelji dolazi i do raspada braka.
I onda mi roditelji naše male princeze nismo bili „sebični“ već smo osnovali sa ljudima dobre volje humanitarnu udrugu kako bi se i tim roditeljima pomoglo. Nismo bili sebični kako su nam među ostalim i ti „forumaši“ govorili i nismo svoje sponzore, donatore i ljude koji nam pomažu zadržali samo za sebe, već smo dali priliku da se kroz udrugu pomognu tim hrabrim roditeljima koji proživljavaju sve isto što i mi 24 sata dnevno.
Roditelji koji kao što je rekla naša blogerica kinky u jednom svom pozitivnom komentaru, drže svoju djecu kao malo vode na dlanu.
I onda takvi „forumaši“ pljuju, vrijeđaju i omalovažavaju udrugu, a nisu ni svjesni da ne pljuju, vrijeđaju i omalovažavaju samo udrugu nego i sve ljude dobre volje koji su voljni pomoći na bilo koji način pa makar bilo to i lijepom riječju podrške jer tim hrabrim roditeljima i to puno znači. Tim činom uništavaju sve dobro i lijepo što su blogerice poput choco i slatka žvakica samoincijativno pokrenule akciju i aukciju za pomoć našoj djevojčici i time pokrenule svu lavinu, lavinu koja nas je odvukla do te mjere na kojoj smo sad i na kojoj se ne mislimo zaustaviti. Da li ti „forumaši“ znaju da nama pomažu ljudi koji su bez posla (čovjek koji nam je izradio web stranicu), da nam pomažu ljudi kojima je još teže jer su izgubili svoje dijete (Stelina i Petrina mama), ljudi koji su samohrani roditelji, ljudi koji djeluju humano već 35 godina (gospodin Herman) i još na desetke takvih primjera. E, da oni pljuju i na to. Mi nikada nismo ni na što nekoga prisiljavali, ljudi su dragovoljno sami pomagali.
Mi danas u udruzi imamo sedmero djece s posebnim potrebama (Franka, Leonarda, Anja, Luka, Lovro, Andrej i još jedan Luka) a nadamo se kako će udruga rast da ćemo imati i još više. Svima njima i njihovim hrabrim roditeljima je neophodna pomoć ali tim divnim ljudima i njihovoj djeci s posebnim potrebama ponekad je dovoljna i topla riječ podrške kako bi im se vratio osmijeh na lice.
Znali smo kad smo osnivali udrugu da ćemo imati trnovit i težak put ka zadanom cilju.
Da će biti svakakvih podbadanja i spuštanja kojekakvih „kajli“ kako ne bismo uspjeli, ali da nas pljuju, vrijeđaju i omalovažavaju e to nećemo sigurno dopustiti.
Onome komu smeta naš rad, ne mora nas podržavati ali vrijeđati i omalovažavati nas stvarno ne može.
Jer ti hrabri roditelji su prije svega ljudi a ta djeca s posebnim potrebama su prije svega djeca, djeca koja imaju pravo na kakav takav normalan život.
Ovih dana dobivam jako puno mailova podrške da ne posustanemo i da zanemarimo te zle „forumaše“ jer previše ima ljudi koji su voljni pomoći na bilo koji način.
Ovim javnim putem im poručujem da sigurno neću odustati ni ja ni moja obitelj a ni Humanitarna udruga, jer upravo zbog takvih ljudi mi izlazimo još jači, u nama se budi još jači inat i prkos da ustrajemo u svojemu cilju, jer dosta smo šutjeli, dosta smo bili zanemareni u ovom našem društvu i treba konačno dignuti glas da i mi postojimo i da i mi i naša djeca s posebnim potrebama žudimo za osmjehom na licu.
Ovaj post nije pisan samo za našu malu Anju, ovo je post za sve male Anje diljem Hrvatske, ovo je za Lovru, Luku, Leonardu, Franku, Andreja i Luku ovo je za njihove hrabre i ponosne roditelje ali ovo je i za sve dobre ljude koji nam pomažu.
Ovo je post koji je pisan iz dubine duše i svim srcem a i ujedno i poruka onima koji nas ne podržavaju da ih mi ne prisiljavamo na ništa ali ih od sveg srca zamoljavamo da nas ne pljuju, vrijeđaju i ne omalovažavaju a oni koji nas podržavaju poručujemo da nam je i lijepa i topla riječ podrške od velikog značaja.
Jer biti dijete i roditelj jako je teško ali biti djete s posebnim potrebama i roditelj takvog djeteta još je teže.
Na kraju ovog posta, zahvaljujem se svima koji su izdvojili malo vremena i pročitali ovaj post a pogotovo onima koji su ostavili i svoj komentar.
Tomislav tata od male Anje!
Post je objavljen 20.11.2007. u 13:55 sati.