~...Jucer, vec u sitne nocne sate, s pomalo "umrtvljenim mozgom" i poluotvorenim vjeđama osjetila sam nesto sto bih mogla nazvati kao zov vanjske okoline na koju ja uopce nisam reagirala.
Bila sam sva vec onako, zavijena u svoje misli, moglo bi se reci da sam razgovarala u sebi...netko me zazvao i pitao me nesto...ja uopce nisam reagirala...kao da se to ne odnosi na mene...kad se to ponovilo vise puta....Osjecala sam kako sekunde prolaze kao sati. ..
ponekad sve oko mene se okrece, a ja stojim onako, na mjestu, i oko mene se okrecu samo mrlje od tolike vrtnje...to je zapravo moj imaginaran prikaz...ponekad je zivot tako usporen a da ni sam ne znas zasto. a ponekad sve tako brzo ide i odlazi da se poslije upitas kamo je i kuda to sve tako brzo otislo....
..kad malo bolje pogledam, zivot kroz vremena se promatra na razlicite nacine. Netko ga smatra igrom, netko cestom, netko sapunicom...ali sto je to zapravo? Je li to skup nasih misli, djela i osjecaja??je li to mladost, starost? je li to proslost, buducnost, sadasnjost? Ili je sve od ovog istina, sve zamrseno i zapleteno u jedno veliko klupko koje nazivamo zivotom?
Kako bilo da bilo, cudesno je...~
Danas sam se išla malo prošetat, trebalo mi je to...a vani... snijeg pada, pada i pada.me like that.. bijele pahulje snijega padale su po meni... Nije mi smetalo. Makar mi je bilo malo hladno i imala sam osjecaj kao da mi zima štipa i steže kožu od hladnoće, željela sam stati nasred ulice i gledati u nebo. Pahulje su padale tako polagano, kao da im je dosadno to sto rade...imala sam osjecaj kao da zelim zaustaviti vrijeme i uzivati u tom trenutku mirnoce i spokojstva.
Ponekad mi je to stvarno potrebno. Onak, bar na i jedan trenutak u danu da malo budes sam sa sobom i da si sredis misli...
Eto toliko od mene...a sad idem..polako...
Post je objavljen 18.11.2007. u 19:36 sati.