Marketing
Šesnaest godina...
Zima je. Nakon punih šesnaest godina, snijeg je počeo padati po srcima usnulih boraca. Da… po ranjenim srcima, mladim srcima, hrabrim dušama. Bio stećak ili križ s imenom nije bitno… Uspomena je ostala u svima onima koji znaju što znači rat. U meni i u svakome živi i tinja barem jedna čista, kristalna suza, koja pada svakoga jutra na svijeću koja još nije izgorjela. Rodna gruda traži pravdu, rodna gruda koja se krvi napila, traži slobodu… a oni je i dalje gaze, i gaze… ne cijene ta mlada i hrabra srca koja su opet dana današnjeg pod snijegom mrtva zakopana.
Šesnaest ljeta je preletjelo preko ramena boraca, njihovih obitelji, djece i unučadi. Šesnaest ljeta patnje, tuge, nadanja i uspomena, kao šesnaest tisuća novih neuspjeha i srušenih snova… kamo idemo, tko nas to vodi u ime jednoga Boga, u ime jednoga ili više njih? Kakve li su to maske na licima ljudi kojima smo vjerovali? …za one koji su svoje branili vješala se i dalje njišu, gladna su duše pravedne, gladne krika ljudskoga, gladne patnje ratnika hrabroga… nadaju se da će se i njihova srca iz tamnica pridružiti mladim mrtvim srcima pod šesnaest godina starim snijegom…
Mora li križ natopljen krvlju biti? Natopljen krvlju Hrvata, poštenog i snažnog naroda Hrvatskog, koji na ovom tlu gradi svoju povijest od sedmoga stoljeća do današnjega dana. Nismo nikada napadali, nikada nismo osvajali… samo smo branili ovu rodnu grudu, nevin sjaj u očima djeteta, nevinost u duši i tijelu mlade djevojke Hrvatice… Gdje li je ta povijest naša sada? Zašto je iskorijeniti žele, zašto nas osramotiti žele…? Smetamo njima, smetamo neprijateljima, ali žalost je najveća što se žuti papir povijesti blati imenima izdajnika među narodom Hrvatskim… kako pogledati svome djetetu u oči kada oca pita – zašto tata?
Srce ovo malo i bolesno, rođeno u jeku rata zna i osjeća kako sveta krv Hrvatska u mnogim mladim i hrabrim srcima, kao i onima prije šesnaest godina i dalje kola ovim venama… venama koje nose u sebi vatre Hrvatske, vatre slave i časti, vatre rata pravednoga, a ne kukavnoga kao oni… oni preko rijeke Dunava koji izgradili su državu svoju na krvi onoga poštenog, na muci Hrvata.
Dičiti se jer si ubio nevinoga – prokletstvo je za tebe i cijeli tvoj rod. Kako ne vide ti ljudi, kako iz očiju neprijatelja sijeva otrov zmijski, gnjusan i paklen, kako zdrobiti Hrvata hrabroga želi, na sudskoj stolici pred vješalima… Kako ne vidi svijet ovaj cijeli, ali vidi jedna veća sila, vidi narod Hrvatski, vidi Hrvat očima svojim kako njegova zemlja pati, i plače čak i nakon šesnaest godina nad snijegom pokrivenim mrtvim srcima…
Kada vrijeme suda dođe, kada četvorica snažnih siđu na ovaj svijet, zakucat će opet mlada srca ta, zakucat će opet, nakon milijardu godina… hodat će opet među nama, uspomena postat će stvarnost… Majke plakat će radosne suze zbog povratka sinova svojih, ocima srce ponosno kucat će vječno, dijete malo napokon će moći viknuti Tata!, a supruga će opet dočekati svoga muža i reći Volim te i dalje… Rodna će gruda vrisnuti i proplakati krvave suze, čast i ponos im vratiti, progutati neprijatelja u ognju…
Kada vrijeme suda dođe, sjetite se riječi ovih, sjetite se riječi malog srca koje vidi, i čast daje ratnicima, borcima hrabrim Hrvatske, lijepe Domovine naše…
Ovaj tekst ne može izraziti moju žalost i iskrenu moju tugu radi onoga što se dogodilo u gradu Vukovaru... Možda vam nije jasno zašto se bacam na tu temu, ali osjetih potrebu da vas sve podsjetim, sve vas koji živite na ovom tlu, o onome što se dogodilo i o onome što se zaboraviti ne smije. Častan smo narod, najdraži moji prijatelji, i takav narod moramo i ostati a ne blatiti svoju povijest. Nadam se da vas ipak dirnuh, jer jedan tekst ne može izraziti sve ono što mi je na srcu... Slava vam svima i slava njima... svim tim srcima pod križem zakopanima.
Post je objavljen 18.11.2007. u 19:02 sati.