Ovo nije naslov romana Orhana Pamuka,ovo je snijeg koji nam je pao nakon dugo,dugo vremena.Prva pomisao mi je bila kad sam jutros pogledala kroz prozor:Bože,kako je divno.I još:Bijele koke s neba pale,cijelo selo zatrpale.Prekrasno dvorište,grane pune snijega,nedirnuta bjelina.Kao da je pokrio sve nesavršenosti,sve loše u životu.I naravno da smo,moj mužić i ja, prionuli čišćenju snijega,umorili se ko nenormalni,ali čitav dan imam osmijeh na licu.To u meni još ono dijete ,koje je rođeno zimi ,nije potpuno odraslo.I naravno da smo pravili snješka,i grudali se i sanjkali curicu.Ona se danas tri puta presvlačila,svaki put mokra kao miš.I sretna ,i umorna, i stalno gleda kroz prozor.Ne može se nagledati te divote.
E,da ona zna kakav je bio snijeg u dane mog djetinjstva!Mi se nismo vidjeli kad smo prolazili ulicom,ljudi bi očistili staze,napravili prolaze,a snijeg nama preko ramena.I nije bilo ralice da odmah sve očisti.To je bio snijeg koji se nije topio mjesec dana.Pa smo pravili neka brda,sanjkali se do besvijesti,a noge mokre,ledene.A ipak se nismo prehlađivali svaki čas.Znali smo izaći u onim gumenim,crnim čizmama, od Borova,na nogama su ipak bile vunene čarape koje su mame plele,neke hlače navukli(naravno,ne skijaške,jer takve nije nitko imao,nego neke obične,malo deblje,koje bi se zakvasile začas),vunene rukavice i kape s obaveznom grudom na vrhu glave.To nam je bila sva oprema i svi spremni za igranje.Djece na ulici je bilo koliko hoćeš,barem desetak,a ne kao danas.Danas se djeca uopće ne znaju igrati i ne znaju uživati.
Post je objavljen 18.11.2007. u 16:34 sati.