Kad sam napokon došao u Raj, trebala mi je potvrda o uskrsnuću.
Jednog ljetnog dana imao sam aritmiju srca, snažnu, Maurice Ravelovsku aritmiju srca, u svim oblicima i bojama, gramofonsku aritmiju srca. Svijet je bio relativan, naime, spavalo mi se, i htio sam samo malo prileći, but the air was too tight, i mene je stegnula primisao na samohvalu, stegnula me ispod rebara, i povisivala se dijafragmično, kao da ću zapjevati, i kad sam otvorio usta da pustim glas, izašao je mjesto glasa život iz mene, udaraljke bolera, grozne udaraljke bolera opraštahu me bez tuge i bez primjedbe od blagog mi susjedstva, plovio sam kao planina teško, zrak sam plovio, i ušutio sam zbivanje svemira svojim svečanim odlaskom, istegnutog labudskog vrata, srce moje je bilo labud, saksofonsko srce moje, vodoravno suncu, zvijezda provodilja za one kmice u tmini, ja sam repatica silovane opatice, svečana, uzdignuta i krvava, vrišteća, sluzava svečanost u zraku ponad afrike, statično antisramotno slavljenje nepretenciozno, valcer voda mene, valcer vjetra u krugu - krug, sjena pod prstima u zraku, blaga neiskaziva sreća bez potrebe da se izrazi, sretna mala uzvišena sreća polupune čaše smrti, poluprazne čaše života uzvišena sreća, ritmično umiranje, ritmično razvijanje melodije, smrt nastupa, titanski, velikim koracima korača, maršira, najavljuje se simfonijom, dolazi lijepa od noći, lijepa smrt, izreciva smijehom svega, velikim smijehom života.
Ali, zaboravio sam potvrdu o uskrsnuću.
Post je objavljen 18.11.2007. u 16:02 sati.