"Taj metalski radnik borio se za revoluciju od rane mladosti. Penjao se je na barikade, pljačkao banke, bacao bombe, otimao suce. Tri je puta osuđivan na smrt. Prošao je kroz nebrojne zatvore i protjeran je iz 8 zemalja..."
Tako slično počinje uvod u knjigu o životu Buenaventure Durrutija, španjolskog anarhističkog revolucionara koji je dokazao da je anarhistička država moguća i ostariva, a ne utopija kao što tvrdi njezin najveći neprijatelj, kapitalizam. Za razliku od Che Guevare Durruti nije postao kultna ličnost u kapitalističkom materijalizmu, već je ostao inspiracija mnogim ljudima da novi svijet gradimo prvo u svojim srcima, a tek onda sijemo to isto sjeme u srcima drugih.
Rođen je 14. lipnja 1896. u Leonu. Imao je sedmero braće i jednu sestru. Po zanimanju mehaničar. Sa 19 godina sudjeluje u gotovo svakom radničkom štrajku. Priključuje se anarhističkoj liniji CNT-a gdje se iskazuje kao najbuntovniji i najmilitantniji borac protiv policijske represije, radničkog ugnjetavaja i crkvene domincije. Veliki prestiž među španjolskim radnicima bilo je osnivanje FAI-a (Federacion Anarquista Iberica) koja je temeljila srž anarhističkog pokreta. Ta je organizacija stvorena kako bi se sva ilegalna djelovanja iz CNT-a (anarcho-syndicalist trade union Confederación Nacional del Trabajo) udružila u jednu jedinstvenu organizaciju (samoobrana, nabava oružja, špijunaža, oslobađanje političkih zatvorenika, nabava novca, terorizam). Do 1936. godine dogodit će se mnogo ustanaka, štrajkova, napada na vladine organe, paljenja crkva, antetata... 1936. neće se akumulirati nikakve financijske rezerve, CNT će imati više od milijun funkcionara koji rade besplatno, birokratski aparat neće postojati, neće postojati novac, svi ljudi će biti u potpunosti izjednačeni, neće postojati formirana vojska i policija već će svaki stanovnik kolektivno sudjelovati prema svojim mogućnostima, a dobivati prema svojim potrebama.
Durruti umire od snajperskog metka 20. studenog 1936. prilikom svog odlaska na front na kojem se je još uvijek vodila antifašistička borba protiv Francovih fašista. Zbog neformalnosti anarhističke vojske, CNT-FAI su bili prisiljeni ujediniti se u jedinstveni antifašistički pokret sa komunističkom partijom. Nekoliko mjeseci kasnije to će uništiti anarhistički pokret i članovi CNT-FAI će biti totalno uništeni(?!)
Durruti za razliku od drugih revolucionara nikad nije tražio karizmatičnost među narodom, otkrivao je svoje slabosti, nije bio osobiti govornik, rijetko kada je išta posjedovao, na sastanke za kompromise kao glasnogovornik naroda protiv političara dolazio je u vojničkoj uniformi (često prljav jer je uvijek bio u prvim redovima na bojišnici) sa puškom i bombama, rijetko je koristio pribor za jelo jer je prezirao aristokratsku konformiranost...
I nakon pobjede u Barceloni zahtjevao je od naroda da poštede ratne zarobljenike, svečenike, političare i bogataše, iako mu nije uvijek išlo za rukom. Dogodilo bi se da se neki bogataš/svečenik nađe u rukama bijesnog i potlačenog naroda. Čak su i Durruti i Garcija Oliver (jedan od njegovih najboljih prijatelja) uspjeli spasiti Barcelonskog kardinala od ruku bijesnog naroda.
Za čitanje preporučujem: Kratko ljeto anarhije
Za gledanje preporučujem: Libertarias i Land and Freedom
Za slušanje preporučujem: Sin Dios
Za one koji izjednačuju komunizam sa slobodarskim komunizmom ili anarhizmom:
"Znamo što su boljševici učinili s ruskim anarhistima. Samo da vam kažemo da mi komunistima nikada nećemo dopustiti da na sličan način postupe s nama"
Durruti i Garcija Oliver
"Mi se niti najmanje ne bojimo ruševina. Mi ćemo nasljediti zemlju; u to nema niti najmanje sumnje. Buržuazija može slobodno razoriti i uništiti svoj svijet prije nego što napusti povjesnu pozornicu.
Mi nosimo novi svijet u svojim srcima.
Taj svijet raste upravo ovaj tren."
Buenaventura Durruti
Post je objavljen 18.11.2007. u 15:10 sati.