Marketing
fűr Andy Warhol
KOPIJA VJERNA ORIGINALU
Što god da kažeš, ne reci dvaput
Nađeš li svoje misli kod drugoga:
opovrgni ga.
Onaj ko nije dao svoj potpis, ko ništa nije rekao
Kako takvoga naći!
Zato, izbriši tragove!
Bertolt Brecht
Nevjerojatno je kako prva pera Europapress holdinga nadolaze na ideje i riječi identične onima koje se mjesecima prije toga pojave na Vaseljeni!
I dok mi je to u Kuljiševom slučaju sasvim shvatljivo – razgovaramo naime dovoljno često da čovjek, i nehoteći, tuđu misao usvoji i adaptira kao vlatitu i u svoje svrhe, nerijetko sasvim različite od originalnog nauma – ne razumijem što to Butkovića, ili već po drugi put Juricu Pavičića – prvi je puta jednostavno preuzeo tekst o samogetoizaciji Hrata: pokušaju da se, poput američkih crnaca, afirmiramo kroz spor – nagoni na prepisivanje: nevjerojatne li okolnosti, ali baš ovih dana – tri dana nakon moga posta o Sanaderu qua Putinu – Pavičić je nadošao na ideju da bi Sanadera valjalo doživjeti kao Putina. Čudesno, nije li!? Gotovo ravno čudu koje se ukazalo Butoviću, koji je nakon desetak postova Vaseljene koji inauguriraju i variraju temu temeljne ideološke fantazme o crvenima i crnima odjednom progledao shvativši da je sraz crvenih i crnih idološka konstrukcija a kampanja laž!
Jebeš takve novine, novinare i zemlju u kojoj je tako moguće pisati.
Vjerojatno bi i na nekom otočiću Polinezije tamošnje Društvo novinskih i palminih listova odbubnjalo priopćenje koje bi oštro osudilo ovakvu praksu dostojnu svakovrsnog prezira i plaisira razbijanja jaja krupnijim kokosovim orasima: Ako nemaš kaj za reči, ne skrnavi tišinu: šuti, budalo, i ne poseži za tuđim riječima!
U ovoj usranoj zemlji nikog to ne jebe pol posto: ovdje su ljudima ionako pokradeni životi, pa tko bi se brinuo za krađu riječi!
O mislima da ni ne govorim, jer ovdje ionako nitko ništa ne misli.
Barem ne dobrog.
Evo sada izvadaka iz te kraće povijesti beščašća:
I.
Monopol i pitanje:
TREBA LI HRVATSKOJ PUTIN? 14. studenog 13:26
(…)
To je naprosto stanje svijesti - nitko u Hrvatskoj ne razmišlja o tome kako da uživa u što boljem sviranju trombona ili francuskog roga - to je teško, ne donosi ni love ni plavuša. Eventualno, Hrvatska vapi za diktatorom Putinovog tipa (ili Titovog, kako hoćeš - strog i pravedan) i da on odredi tko će svirat trombon i tko ce nastupati u Dubrovniku, razvijati znanost, filozofiju i kaj ja znam kaj - ostavimo se priče o liberalizmu i tržištu, to kao sto piše Franičević ne donosi lovu."
Ovoga sam se i plašio.
Koječega u tekstu moga prijatelja - ne njegovih riječi, nego mogućnosti da im i u stvarnosti ponešto zaista odgovara - a ponajviše mogućnosti novog Oca Domovine.
Hrvati su istinski japiji: volimo mi Japu!
Starčević kao Otac Domovine.
Očinsko upozorenje republikanca Radića: Ne srljati kao guske u magli!
Očinska figura bukoličkog Mačeka, paraliziranog između boljševika i fašista.
Poglavnik Ante Pavelić.
Maršal Tito.
Vrhovnik dr.Franjo Tuđman.
Hrvati vole vladare.
Čvrste vlastodršce. Gazdu.
Iako, nisu svi vladari isti; na primjer, jedna podjela razlikuje vladare-očeve od vladara-majki. Očinski tip prispodobljuje Tito: taj nije previše brinuo o djeci i ostavštini: jedva da je je za sobom ostavio ponekog pudla ili naušnice, zemlju nikako nije. Tuđman je majčinski tip vladara, kao Baja Pašić kod Srba: Dete voli slatko! Dajmo Seki lokal sim, lokal tam, a unučiću Deki banku na Kaptolu! Tuđman je bio slab spram djece; Tito, poput Staljina koji rođenoga sina nije htio zamjeniti za njemačke generale!, nije znao ni da postoje.
Ovako ili onako, Hrvati vole diktatore.
Treba li Hrvatska Putina stoga ni najmanje nije naivno pitanje.
Monopoli, ili rađanje nove hrvatske oligarhije o kojem pišem već mjesecima, najmarkantniji su fenomen hrvatske današnjice, kao sjenom praćen dojmom da bi Hrvatskoj trebala neka čvrsta, očinska ruka: izgleda da smo prereagirali smanjujući predsjedničke ustavne ovlasti, i sada bi Oligarhija trebala biti okrunjena prosvjećenim apsolutizmom Vladara, ne bi li se valjda zajamčio transcendentni karakter Hijerarhije: protiv ovakve katastarske preraspodjele Zemlje, nema ništa protiv ni samo Nebo, sudeći po glasovima Ordinarijata.
Evo spekulacije koja bi toj nasušnoj hrvatskoj potrebi mogla udovoljiti: dr. Ivo Sanader, pobjedi li na izborima, sprema za svoga nasljednika ministra Primorca!
Sanader bi dvije godine obnašao dužnost premijera, a onda bi je prepustio Primorcu. Sam bi se pak upustio u predsjedničku kampanju. Postane li Predsjednik, Ivo Sanader bi mogao vladati Hrvatskom više od desetljeća, a uz drugi mandat i petnaestak godina in continuo.
Tada više ne bi bilo govora o Sanaderovom mandatu, nego o epohi Ive Sanadera.
Diktature, kao i revolucije, mogu biti i baršunaste.
Ako je itko ikada vladao ditatorski isključivo, onda je to Ivo Sanader: Ivo Sanader do te je mjere nesnosan autokrat da mu čak i Kolinda Grabar-Kitarović smeta (naprosto da se ne stekne dojam da je u Hrvatskoj itko išta stvarno, recimo ministar vanjskih poslova! - sve je samo hipostaza Sanaderove moći)!
Nemanja
VIJESTI IZ LILIPUTA, 17. studeni 2007
Mamićev oglas
Jurica Pavičić
Udvorništvo
Nakon što je pet godina brstio autorske tantijeme pjevajući o “najboljima od nas” koji “noću vodu piju”, Škoro se hladno prešaltao na listu onih zbog kojih je njegovom lirskom liku “mjesec bijeli” lice mio, sve dok istu rasvjetnu ulogu nisu preuzeli scheveningenske neonske žarulje. Kad se uporedi s takvim biološkim otopinama, Mamić se i ne čini najgorim na svijetu: on je samo naučio lekciju svog bivšeg kuma i ulizivačku gestu pretvorio u karneval. Onog časa kad je Ćiro javno kazao da Nevenki Tuđman pere auto, nikad ga više nitko nije prozvao kao političkog ulizicu, jer je to postalo notorno bespredmetnim. Naučivši lekciju od bivšeg kumpanja, Mamić je karnevalizirao svoj udvornički čin i time nam na duge staze začepio usta.
Odmah nakon što se u vodećim dnevnicima pojavio modri Mamićev oglas, glasnogovornik HDZ-a Maček objavio je da HDZ s tim nema ništa, a vjerujem da ovaj put za promjenu on sirotan čak ni ne laže. Jer, Mamićev oglas pravo za pravo HDZ-u ne treba, on treba Mamiću. Za njega, kao i za Shortyja, Škoru i desetine drugih, ove su obredne geste ulaznica za “ono poslije”. Ovakvim bijednim udvorništvom sva ta gomila pjevača, sportaša i poduzetnika razne gramature čini isto ono što su činili naši sunarodnjaci kad su se 1990. tiskali u prvi red u crkvi. Hrvatima je opet proradio domobranski sindrom - ako ne možeš pobijediti, pridruži se pobjedniku. A naši su sugrađani, čini se, pobjednika namirisali onim istim životinjskim instinktom kojim zapadni Balkanci uvijek osjete njegov vonj. Nas uljuđene taj instinkt uvijek izda, mi tobože normalni svaki put fulamo, ali naš obični čovo, usidren kao gromobranom u svagdanje blato, oko tih stvari neće se zeznuti. U Sanaderu on je prepoznao našeg Putina, dugoročnu dobitnu kartu, čovjeka kojeg će se u ovoj zemlji još dugo pitati i o kom će dugo štošta ovisiti, od trasi cesta do koncesionara plaža i kojekakvih fotelja. Stoga je obred počeo, novom se papi ide pred koljena.
II.
Što se tiče ovog izvoda o dijalektici crvenih i crnih kao osnovnoj ideoškoj fantazmi koja strukturira hrvatsku starnost, dovršetak je izvoda sljedeći: budući da uzurpiraju cijeli prostor politike, crveni i crni prikrivaju nedostatak bilo kakvih istinskih političkih tema onemogućujući razrješenje stvarnih antagonizama našega društva, ali i odlažu ad calendas graecas razrješenje trauma kakva je recimo ona dotaknuta Rezolucijom o komunizmu.
Nemanja, 14. svibnja 2007.
11. prosinca prošle godine, uvjerit ćeš se to u postu ispod ovoga, pisao sam sljedeće: "Ali, zadržimo se na prvoj razini: u Hrvatskoj je problem to što nam se stalno iznova, ustrajnim radom parastruktura vlasti kroz strogo kontrolirani medijski pogon, kao i proizvodnjom "događaja" za potrebe takva agit-propa, sugerira da je hrvatska politička sudbina određena dinamikom odnosa crvenih i crnih, partiza i ustaša, jednom za svagda i neumitno kao prirodni ciklizam!"
Nemanja, 11. prosinca 2006.
Jasno, ovi menađeri etatiziranog pa pokradenog kapitala ni u najgorim snovima ne kane revidirati privatizaciju ili sankiconirati kriminal u pretvorbi: ta, oni su kriminalci, i kako od njih očekivati da procesuiraju sami sebe! Zato se za raju priređuje igorkaz: stalno iznova, kao u Jugoslaviji vanjski neprijatelj socijalizma, tako ovdje prijete aveti: crna, ustaštva, i crvena, boljševizma! I zato je tu SDP da s koalicijom bude "sanitarnim kordonom" pred najezdom ustaša, i HDZ, sada u light-varijanti, nakon dekontaminacije, da se odupre pokušajima sabotiranja progresivnih povijesnih neoliberalnih procesa koji kao globalnokapitalistički usud nastupaju s neminovnošću prirodnih pojava: kao što pas laje a kiša pada, tako je neminovno da se uspostavi par Kompanija/Monopola, koje će kao EPH medije, u suradnji s političkom kabalom kontrolirati ostatak društvenih procesa. Koliko ja poznajem stvari, na najboljem smo putu da taj proces u Hrvatskoj dovršimo. Samo da nas ustaše i partizani na njemu ne ometu i nedajbože - zaustave! Dok se raja zabavlja u tom novom ciklusu Otpisanih, Sanader i Bandić, kao arhetipske figure povijesnih protagonista neoliberalne Kroejše, simuliraju svađe oko rukometnih dvorana potajno se sastajući upravo tim poslom!
Nemanja
LAŽNA KAMPANJA, 10. studeni 2007.
Ova je kampanja, naime, duboko lažna jer i Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija konstruiraju veliki ideološki sukob kako bi prikrile svoje stvarne političke sličnosti.
Davor Butković
III.
11. lipnja 2007. napisan je dakle tekst Neue Kroatische Konzervativismus, koji počinje ovi uvodom:
Ne bi li se prikrilo kako buduća Vlada, bilo SDP-ova ili HDZ-ova, nema namjeru sankcionirati privatizacijiski kriminal devedesetih - koji je u temelju socijalnih odnosa današnje RH - SDP i HDZ organiziraju multimedijalni performance na temu ukidanja prava glasa Hrvatima u BiH, pokušavajući pažnju javnosti skrenuti s bitnog na nebitno: već treće izbore za redom građane se homogenizira u borbi protiv neprijatelja nacionalnog jedinstva: mitskih Hercegovaca! Van s njima! Vratite nam naše Srbe, evo vam vaši Hercegovci! Hercegovci aus!
Prije tjedan, dva, kolega Kuljiš napisao je za Nezavisne Novine tekst koji preuzima tu tezu:
* O HERCEGOVCIMA KAO VJEČNOJ TEMI HRVATSKIH IZBORA 06.10.2007
Denis Kuljiš
Nevjerojatno je da se svi naši izbori svode na isto - na rješavanje hercegovačkog pitanja. Ne primjećuješ da postoji dok ne počne kampanja, pa se ukaže - kao poltergeist koji iz čista mira grune iz televizora.
Post je objavljen 18.11.2007. u 13:38 sati.