Snijeg usporava, više kiši nego sniježi. Nada sam se dugom gustom bijelom danu, da imam šta vidit kroz prozor, kroz drugi prozor, jer kroz svoj gledam samo prema gore u mrvice šta se pojave iz neba koje mi je pola metra iznad stakla.
Sinoć su dolazile iz daljine iz dubine iz mraka, put narančastog svitla u koje smo gledali da ih vidimo kako su izdaleka krenile samo da do nas dođu, i zalipe se na moje očale, da ne vidim ništa više. Ionako su bile zaivene pivom i znojem, i masne od kože, pa svejedno nisam ništa vidia. Šta nije bitno, jer sam sve bitno ima samo čut, i radije bi da mi je uho bilo neprozirno od piva i znoja, i da su riječi drugačije prošle kroz to. No, poanta je ustvari u tome kako su krenile, i ne bi mi koristile prsti u ušima, nikako. Ne bi mi koristilo ni premotavanje unazad, jer bi opet sve isto prošlo, jer bi opet isto pita i isto reka, i odgovori bi bili isti.
Treba bi ustvari premotat dvadeset godina ranije, onda bi možda nešto drugačije izašlo.
Inertan sam, zamišljam ručak, osjećam glad, i rastežem, ne mogu se ni ručak odlučit započet radit, a kamo li šta drugo.
e da, bia sam u londonu.
Post je objavljen 18.11.2007. u 12:31 sati.