Nekako bi se možda priličilo sad spičit jedan citat pokojnog Siniše Glavaševića, o tome kako je grad živ, jer oni ga nose u srcu i tako... al glupo je iz godine u godinu lagat sebe. Nećemo se lagat. Istina je odurna al je treba reć.
Na ruševinama herojske obrane, zbog koje je Hrvatska postala i ostala Hrvatska, nisu nikla šarena cvijećem okićena naselja, prepuna bajkovito raspoložene dječice koja plešu u ritmu ringe ringe raje. Ne. Grad je ocvao i jadan. Nitko nema interesa vratiti se.
Tko im može zamjeriti?
U gradu nema posla. Nema života. Uspomene na rat ne mogu nestati jer krvnici nisu u zatvorima nego ispijaju kave u lokalnim kafićima.
Gdje je savjest našim političarima, koji se evo ovih dana razmahuju svakojakim obećanjima. Zašto je taj grad mrtav dok se milijarde troše na jebene posrane STADIONE. Oh, ne, pardon, na samo jedan stadion.
Ima jedna ženska koja je živi spomenik tog grada. Nikad u životu nisam patila za nekim idolima, čak ni u fazi kad je to bilo normalno. Al nju sam vidjela prvi put prije par godina, uživo, nešto nam je prepričavala dok smo obilazili podrum vukovarske bolnice. Nisam se mogla skoncentrirati na ono što je pričala jer je bila tu preda mnom, jedna jaka, moćna, hrabra ŽENA kakva ja želim biti. Vesna Bosanac. A onda, kako je godinama sustavno gažena i pljuvana uspomena na taj GRAD, popljuvana je i ona. U skandalu financijskog tipa. Optužena da si je isplaćivala, pazite sad:
ENORMNU PLAĆU.
Ta enormna plaća iznosila je 228 000 kuna na godinu.
Podijeljeno na 12 mjeseci, to je 19 000 kuna.
Hej, lešinari! Moralne crvotočine! Žena koja je bila nada, utjeha, lijek tog grada, koja se mogla izvuć na kojekakve posljedice rata, vratila se i odlučila ga podići iz NIČEGA. Da bi opet u njemu RADILA, da bi opet u njemu ŽIVJELA jer to je njezin grad. Ravnateljica bolnice, apsolutna heroina, zamisli, zarađuje 19000 mjesečno. Kako se samo usuđuje.
Ruke su joj mjesecima bile pune krvi, nije pitala tko ima hepatitis i dokad je njezino radno vrijeme, davala je sve svoje fizičke, mentalne i duhovne snage ne bi li činila dobro tamo gdje dobra nije ni bilo. Biste li vi, lešinari, čak i za 19000 kuna mjesečno, pregovarali s četnicima ruku punih oružja oči u oči o preživljenju ranjenika za koje se danonoćno skrbite?
Da zaključim ovu verbalnu dijareju, proročkim riječima te predivne žene Vesne Bosanac, nakon što je čula o presudi vukovarskoj trojci: