Ralph i Tarja se nasmijaše ovoj situaciji koja je očito bila smiješna samo njima. Ponovno. Činilo se kao da uživaju u tome. A činilo se, čak, kao da su se i plamenovi svijeća pobjedonosno smijali našem šoku, našoj panici i, u konačnici, našem strahu. Tarja teatralno zamahnu svojom dugom pelerinom. Nekolicina ružinih latica se lagano podiže i nakratko poleti kroz vazduh, i kroz svu napetost koja se u njemu sadržala. ''Što radite ovdje? Što uopće hoćete od nas?'', upita Voldemort naposlijetku. Glas mu je sada odisao prezirom, mržnjom i nekom neobjašnjivom smirenošću - samo ne strahom. Ralph ga je, uprkos tome, promatrao s visoka. ''Želimo se zahvaliti. Na kraju krajeva, da nije bilo vas, mi se nikad ne bismo mogli vratili.'' Prebacio je ruku preko Tarjinih ramena i privukao ju sebi.
''OK, ovi neidentificirani ludački objekti mi se upravo popeli na svaki mogući živac. Idem odavde. Bok'', reče Lujiza, mršteći se. Okrenula se u namjeri da doista ode, ali ju je Voldemort zaustavio. Krajičkom oka sam primijetila kako se opire, ali su tada sva moja razmišljanja i svi moji pogledi bili usredotočeni samo na Tarju i Ralpha.
''Molim?'', upitala sam. ''Kakve veze mi imamo s vašim povratkom?''
Tarja prebaci kosu na rame i duboko udahnu, započinjući priču. Izgledala je identično kao i Lujiza kad bi htjela saopćiti nešto zanimljivo i, po svemu sudeći, jako važno. ''Margaret, mi smo povezani više nego što misliš. Stoljećima smo čekali da opet budemo skupa. Stoljećima smo čekali da opet osjetimo slad slobode i života. A onda, prije više od petnaest godina, čekanju je došao kraj. Te Noći vještica, te noći kad je ljubav tvojih roditelja postala još jača, te noći kad ste ti i tvoja sestra rođena, te noći su se rastvorile i one proklete zidine naše grobnice. Te noći smo ponovno oživjeli.''
Nešto me je stegnulo u grlu. Zatečena, uzmakla sam unatrag. Voldemort i Amanda su pomno slušali njezine riječi, dok je Lujiza samo kolutala očima.
''Naravno!'', reče moja sestra u konačnici. ''Osnivači Blackgravea će se vratiti samo ako njihova zaljubljena srca ponovno zakucaju u tijelima njihovih Nasljednika.'' Jeza je prošla mojim tijelom kad sam ju čula kako citira posljednju rečenicu zapisanu u Drevnoj knjizi.
''Pametna si ti djevojka, Amanda. Baš poput naše Lorien.'' Ralphov zadovoljni izraz lica se najednom izmijeni. ''Ali to nikog od vas neće ostaviti u životu ako nam istog trena ne predate Predmete moći.'' Podigao je svoj štapić, prijeteći nam. Voldemort mu je uzvratio na isti način.
''Na engleskom jeziku, molim'', reče Lujiza ironično. Ni ja nisam shvaćala o čemu govori, sve dok nisam shvatila da naizmjenično baca pogled na moju ruku i Lujizin vrat. Zapravo, na prsten koji sam sasvim slučajno pronašla i na Lujizin medaljon. Amandin užasnuti izraz lica i stisak njezine ruke na mojoj sasvim su odlično odgovarali seko-slobodno-počni-da-paničariš pogledu.
''Zaboravite! Ništa vam nećemo dati, vi prastari majmuni!'', povikala sam, iznenađujući tom reakcijom sve prisutne... a najviše samu sebe. Amanda me je istog trena povukla unatrag i začepila mi usta dlanom. Ralph i Tarja se pogledaše. ''Mala, ne bih se ja tako ponašala da sam na tvom mjestu... U principu, nema tebi spasa.'' Tarjine usne se stisnuše u jednu tanku liniju. Zamahom svog štapića po platnu tame koja nas je okruživala natjerala je paniku da se podvuče pod moje kosti. ''Oops.'' Progutala sam knedlu, već se pripremajući za bijeg. Voldemort i Lujiza su odmah stali ispred mene, s podignutim štapićima - kao da su me tako htjeli zaštititi. Bila sam sigurna da će ih napasti, ali, baš tada, neka prodorna svjetlost zabljesnu na sredini prostorije, kraj starog klavira. Idućeg trena, tamo su stajale Elbereth i Lorien.
''Majko! Oče!'', vrisnu Elbereth. Skinula je krinku, te tako otkrila svoju svilenu crnu kosu. Prošla me je jeza, jer sam imala osjećaj kao da gledam sebe u ogledalu - naravno, ako izuzmemo boju kose.
''Morate odmah doći! Hitno je!'', dopuni ju Lorien. Imala je identičan glas i pokrete kao moja sestra kad bi se nečeg uplašila. I baš to, taj uznevjeren pogled, razorgačene oči i drhtave usne natjerali su Tarju i Ralpha da svu svoju pažnju usmjere na njih.
''Što se dešava?'', upitao je Ralph zabrinuto. ''Jeste li vas dvije dobro?''
''Nemamo vremena za objašnjavanje! Hajde, idemo u dvorac!'', izgovorila je Elbereth, prije no što se apartirala, skupa sa Lorien.
''Još ćemo se mi sresti, i tada...'' Tarja je ostavila svoju prijetnju da visi u zraku. Zatim je, uputivši nam posljednji pogled prepun mržnje, primila Ralpha za ruku. Oboje su se apartirali u jednom trenu, ostavljajući tisuću pitanja i misterija da me proganjaju. Stvari su mi bile još manje jasne nego na početku. Tišina koja je zavladala nije učinila ništa drugo doli dopunila tu moju zbunjenost. U konačnici, Voldemort poče nervozno šetkati po sobi, trljajući ruke. ''Imate li i vi osjećaj da smo se upravo uvalili u nevolju tragičnih razmjera?''
''E, ja imam osjećaj da polako ludim'', odvratila sam, zavalivši se u jedan prašnjavi naslonjač što mi se našao na putu. Podigoh pogled, iščekivajući da netko ponudi neko razumno objašnjenje ili rješenje, ali nije bilo ni znaka od toga. Amanda se zamislila. ''Mislim da znam jednu osobu koja nam može dati odgovore na nekoliko pitanja.'' Zvučala je isto kao i Voldemort kad je govorila u zagonetkama - priznajem, pomalo frustrirajuće.
''Gukni, Am!'', rekoh joj. ''Tko?''
''Peter McNeil, gnome jedan'', odvratila je, kao da je to nešto što bih ja sigurno trebala znati. ''On je polovicu svog života, znači nekih sto pedeset godina, proveo predavajući Povijest Blackgravea.''
Voldemort kimnu glavom. ''Odlično. Morat ćemo porazgovarati s njimn naročito o tim Predmetima moći. Ipak, mene najviše zanima što se desilo pa su oni tako odjurili.'' Uzdahnuo je. ''Možda im je...''
''Pusti sad to!'', prekide ga Lujiza, koja je dotada šutila kao zalivena. ''Zašto radije ne bismo smislili kako ćemo otići odavde?! Tko zna kad će se ona dva goveda vratiti i zavrnuti nam vratove!''
''Lujiza...'' Voldemort ju obuhvati rukama oko struka. Približio joj se toliko da su njegove usne gotovo dodirivale njezine. ''Ne plaši se. Ne mogu nam ništa, jer je naša ljubav jača od svega.''
Njezine oči se ispuniše suzama. Otrgla se od njega. ''Nemoj mi još više otežavati... K vragu, dosad si trebao shvatiti da ta ljubav nikad i nije bila naša!'' Rekavši to, okrenula se i demonstrativno otrčala van, ne trudeći se da zadrži suze koje su joj lile niz mramorno lice.
P.S. Najprije, moram se ispričati svima kojima proteklog tjedna nisam komentirala postove. Uz toliko obveza u školi i kompa koji je skoro crknuo, nisam pronašla vremena. Žao mi je... Moram se takođe ispričati što je post kraći nego uobičajeno i što je nekvalitetno napisan, ali nisam imala vremena ništa ispravljati jer sam ga otkucala upravo prije 20 min. Pretpostavljam da vam neke stvari nisu jasne, ali u tome leži ljepota svega... :D