Nisam se nikada osijecao ovako sigurnim, kao sa njom. stalno joj govorim da ju volim, kako je ljepa, kako je slatka, kako je dobra, kako je čudesna, kako je posebna. Nalazim kako moje rijeci nisu dovoljne, pa prelazim na dijela. Diram ju, mazim ju, pazim ju, ljubim ju. No, ni to nije dovoljno. Razimisljam o godinama koje nam prestoje. Spokojan sam. Zelim to. Sretan sam.
Ona me prihvaca kakav jesam. To cak i njezini rade. Njezim me tata uci raditi stvari po kuci, farbati zidove, popravljati stvari, piliti, gletatiti, sve. Nesto mi je poput oca kojeg nikada nije bilo. Dosta sam se vezao za tog sutljivog, samozatajnog covjeka. Toliko da je Crvena bila na trenutke ljubomorna dok smo zajedno radili na preuredjenju naseg stana. I njezina me je mama prihvatila, na svoj cudan i svojstven nacin. Njezina sestra. Svi. Boze. Na miru sam, osijecam da sam voljen. Prvi put u svojem jebenom zivotu, osijecam da netko osijeca nesto za mene. Nema prazninine. Samo mir.
Ja sam usamljenik. Cesto sam odvojen od nje. U drugoj sobi, pred racunalom gdje provodim vecinu svojeg vremena kada nisam s njom. To je potreba koja se javlja duboko u meni. Ne mogu, ne zelim joj se oduprijeti. Ona me definira. Ona ispunjava neku drugu prazinu koja se stvara u meni. Ali, nista nije savrseno. Nije ni vazno. Miran sam. Meni to nesto zanci.
Post je objavljen 18.11.2007. u 01:34 sati.