Jutro, pola osam, budi me stariji sin, a u kuhinji već čeka indijski čaj s mlijekom i šećerom.
Umiven i počešljan, ali još u pidžami, pijuckam ukusni napitak. Pogled kroz prozor... Vidim pahuljice koje nošene vjetrom lete... lete, lete... Nad Zagrebom; gusti, sivi oblaci, a tanak sniježak prekriva krovove kuća u susjedstvu. Vjetar njiše krošnje na kojima se još može opaziti pokoji žuti ili smeđi list.
Jedno malo stabalce, posađeno prošlog ljeta u drvored ispred zgrade, također se njiše, amo - tamo na vjetru, ali za čudo, za divno čudo, ponosne su mu grane okićene još uvijek zelenim lišćem.
Fasciniran sam! S nevjericom i divljenjem, promatram. Zovem sina da pogleda. Obojica se čudimo. Kako to da nismo primijetili to ponosno stabalce sve do danas?
Obojica se slažemo; divno je subotnje sniježno jutro i život oko nas, prepun prekrasnih čuda.
Post je objavljen 17.11.2007. u 21:03 sati.