Vjezba 1-4
Dok je Ozana pisala na kompjuteru kao i svako prijepodne dok je bila sama, u sobu polako i bojažljivo uđe njena baka Elvira. Nije rekla dobro jutro, samo je tiho sjela na stolicu kao da čeka na red u nekoj ordinaciji.
Voljela je razgovarati s bakom, jer baka je imala samo jednu i najvažniju temu za koju je uvijek imala i snage i vremena: ljubav.
- Ljubav ti je najvažnija, govorila bi joj baka, život bez ljubavi nema smisla.
U početku joj se smijala jer je to iz usta jedne osamdesetgodišnjakinje zvučalo malo smiješno, ali kad bi se razgovor malo razvio, slušala bi i pamtila bakine rečenice kao aksiome koji se moraju primjenjivati.
Danas, kad je ušla izgledala je malo čudno, imala je na sebi neki svoj stari crveni 'šlafrok' od svile, a bilo je dosta hladno. Na ramenu joj je sjedio mali majmunčić kao iz filma o Pipi. Kad je baka bila u pitanju, zapravo ništa nije bilo čudno, samo se čovjek trebao naviknuti. Za majmunčića je znala da bi ga baka voljela imati, ali nije znala da ga je već nabavila. Tu svoju želju baka joj je rekla još dok je ležala u bolnici, prije nego je umrla od upale pluća. Ozana je pisala, smješkala se baki tu i tamo, a baka je povremeno pogladila majmunčića. Odjednom, majmunčić skoči na stol ispred Ozane i počne ju netremice gledati. Ona pogleda baku da joj kaže nešto poput: daj ga pozovi, smeta mi, ali nje više nije bilo u sobi. Ozana ustane i potraži je u hodniku, zazove je, ali ništa. Ostao je samo majmunčić. Gledao ju je pametnim očima i pružio joj ruku kao dijete koje želi da ga se vodi u šetnju. Primila ga je za ruku i krenuli su. On je na vratu imao bakin medaljon na lančiću i svako malo se spotaknuo na njega. Ozana se prigne da mu pomogne oko toga i dok je uzimala medaljon u ruke, on se otvori. Unutra je prije bila djedova fotografija, ali sada je na njoj bila baka. I to u najboljim godinama. Takvu je Ozana nije pamtila. Ona približi medaljon da bolje vidi, a baka joj se nasmiješi i mahne. Pozove je pokretom ruke kao da joj želi nešto reći i Ozana instinktivno približi medaljon uhu. Stvarno je čula baku. Rekla joj je da ide s majmunčićem u šetnju i da ga vodi tamo kamo on hoće. Nakon toga fotografija se ukočila. Što je drugo mogla? Danas joj je bio slobodan dan, radila je tek sutra, pisati više nije mogla, a majmunčić je čekao.
U gradu se činilo da ih nitko ne primjećuje. Pa ipak ne vodi psa, majmuna baš nitko nema u ovom malom gradu. No, izgledalo je da je to normalno, jer kad je malo bolje pogledala, vidjela je da svatko vodi neku životinju: tvora, svinju, kornjaču... i nitko se ne okreće.
Gradić je bio pun kafića, nekih koje ona nije prije vidjela, a kafići su bili puni starijih žena u crvenim 'šlafrocima'. Kad je bolje pogledala, sve su imale ista lica, samo različito stara. To su bila lica njene bake sa petnaest, dvadeset, šezdeset godina.....
Bile su vedre, i jako angažirane u razgovoru sa svojim sugovornicama - isto bakama. Prolaznici nisu primjećivali ovu činjenicu, a bake bi se tu i tamo okrenule i mahnule sad Ozani, sad majmunčiću. I on je odmahivao.
Ozana je hodala pažljivo prateći majmunčićevo potezanje ruke. Morala ga je slijediti jer joj je tako baka rekla.
Prolazeći kroz grad, došli su i do periferije, gdje više nije bilo tako krcato ljudima, a ni kafićima, a ipak bi povremeno na nekom prozoru ili balkonu ugledala baku u nekim godinama koje ona ne poznaje. Poslije više nije bilo ni kuća i oni su nastavili put po livadi. Više nisu vidjeli ni ljude. Došli su do nekog potočića, i tu ona uzme majmunčića u ruke da se ne smoči. Tako joj je ostao u naručju, a ubrzo se popeo na njeno rame. Medaljon na njegovom vratu se klatio i Ozana ga opet otvori. Sada je baka bila ozbiljna, i rekla joj je da krivo idu, da nije srela onog koga je trebala sresti. Moraju se vratiti do potoka. Ozana je shvatila da ipak nešto traži, to jest nekog, a poznavajući baku, to je bio neki muškarac. Znala je ona i koji. Onaj kojeg je voljela, onaj koji je nju volio, a nisu bili zajedno jer ni jedno on njih nije htjelo otići iz svog grada. Baka joj to nikad nije oprostila, i nakon što je umrla uvijek joj je dolazila u snove govoriti da je to krivo, da grad nije važan, da je važna ljubav, i ako to shvatiš onda je svaki grad tvoj. A danas je čak došla u njenu sobu s tim čudnim majmunčićem.
Ozana je pričekala da je majmunčić povuče i krenuli su lijevo uz obalu potoka. Došli su do jedne čistine gdje je bilo par borova i u njihovom hladu klupica za izletnike. Kad je sjela, neko vrijeme je razmišljala, a onda je počela plakati. Sjetila se da je ovo bilo njihovo mjesto i da su tu dolazili na male piknike. Sjetila se da su obećali jedan drugome vjernost, odanost, podršku...On je postao pisac kao i ona, ali nije pročitala ni jednu njegovu knjigu. Bojala se što će naći u njima. Zato je i plakala. Plakala je i zbog bake koja je sve ovo poduzela samo da joj objasni koliko je to krivo. Cijelo je popodne ovdje ostala. Malo je i zadrijemala, a onda se odlučila vratiti. Uzela je majmuna za ruku i krenuli su. Put natrag bio je kraći, nije bilo ljudi, niti kafića, niti puno baka. Kao neki avetinjski grad. Bez ijednog dućana, samo sive kuće, ulice, prijelazi....
Kod kuće, u njenoj radnoj sobi, baka je sjedila i čekala. Majmunčić je skočio na njeno rame, i dok je Ozana samo pokušala nešto reći, baka mahnuvši joj, krene van u hodnik, pa niz stubište. Sve lagano, kao da lebddi. Opet je pokušala, možda joj unuka dođe k pameti, tako je razmišljala.
Post je objavljen 17.11.2007. u 20:43 sati.