***
Dječak prilazi stolu videoteke i:
"Imate petarde?"
...
Žena ga gleda, odgovara
"Nemamo petarde."
...
"A kad vam dolaze?"
...
"Ne držimo petarde," tiho kaže žena, prima moj film, gleda ga kako se okreće i vuče van.
...
...
Dječak izlazi vidim iz profila debeljuškaste obraze ispod kapuljače i rastvorene, slinave usne,
djeluje kao jedan od onih, sjećam ih se iz djetinjstva, što
vole jesti šmrklje, bacaju kamenje na mačke i ponekad ubijaju žabe.
Uvijek sami.
Dojam polumaloumlja ojačava kad izađem malo poslije i
i zatičem kako
baulja parkiralištem amo-tamo, grabi snijega s haube, jede, malo grudveno baca u parkirano vjetrobransko staklo, zastaje, trči, vuče noge... I tad
primijetim što mu je na nogama.
Neodudaran naizgled desetogodišnji dječak, zajapurenog debelog lica pod kapuljačom debele hip-hop jakne.
Ispod pasa već, nešto nesvakidnje;
nisam takvu na čovjeku trenirku vidio dvadeset godina - starinske plave mrkva nogavice
s onim klipsama što se kače,
kakvima se smijasmo još kao djeca pri "Istočnome od jaja" a to je bilo davno.
Još nesvakidnjije, na nogama imao je razgažene, raspucale, jarkociglene špic-
mokasine,
sedam brojeva odraslije -
kako pritrči, zaklapara i uspori da ne ispadnu, a potrči svaki drugi korak
Pomislih, možda je krenuo iz kuće u
čarapama, i onda kod kontejnera
ugazio u odbačene cipele.
Pljackao je po blatu trenutak-dva
a onda pretrčao prometnu cestu, ne gledajući,
niti lijevo
niti desno.
***
Kad smo kod kontejnera, ulicu dalje,
nadvijalo se nad nj dvoje klijenata.
"Doma ojte, bute se razbolili", govorio je crni čovjek lica alkoholom zgužvanog, prebirući.
Baba je graktala, odobravajući ili negodujući,
nerazaznjivo, nesemantički,
bablje graktavo, dižući na
tren oči iznutra s ulova i
poravnavajući sijede lasi ispod marame.
"Doma, doma, bute se razbolili, tko će onda na glasanje ići?", viče crni, nagurujući
iščeprkanu ambalažu u torbu.
"Niko Kovač!", skoro sam graknuo u prolazu.
Post je objavljen 17.11.2007. u 19:21 sati.