Tišina
To je bio jos jedan pokusaj rucanja u miru.
Mama je podgrijala u starom hrdavom loncu ostatak od jucerasnjeg skromnom objeda. Pozvala je mene i seku da sjednemo za stol. Mama, Anja i ja smo se prekrizili, dok je tata ispijao poslijednje kapi soka koje za koji mama kaze da nikad ne pijemo. Krenuli smo jesti. Tata je poceo mami govoriti proste stvari, a seka mi je zacepila usi. Cekao sam da prestane, ali trajalo je cijelu vjecnost. Bojao sam se za mamu jer je plakala, a seka se drzala za njenu pokrpanu haljinu. Cuo sam da tata govori mami kako je ruzna, ali moja mama je najlijepsa i ne zelim da je tata vrijeda! Tata je postajao sve ljuci i zlocestiji. Tuako je mamu, vukao je za kosu, a ona nas je sakrivala iza sebe. Mama nam je rekla da odemo u kupaonicu i zakljucamo se. Tata se najednom prestao derati, mislil smo da je gotovo. Srca su nam pocela normalno kucati i kada smo poceli otvarati vrata mama je pocela vristati. Zalupili smo opet vratima. Seka me tjesila da ce sve biti u redu, ali vise joj nisam mogao vjerovati. Mama je vikala tati da prestane, da prestane barem zbog nas, ali kako je mama vristala sve jace znali smo da je ne slusa. Derala se, jaukala, a opet kao da je bila tisa od povjetarca jer je nitko nije cuo. Zadnje sto je tata rekao je bilo da nije vrijedna da zivi, zatim se cuo pucanj, mama je vrisnula, a zatim je nastala tisina...
Bojali smo se izaci, ali kroz prozor smo vidjeli tatu da je nekuda otisao. Istrcali smo van iz kupaonice i nasli mamu kako spava, legli smo pored nje i zaspali. Mama jos spava, ali kada se probudi zivjet cemo bolje bez tate.
Post je objavljen 17.11.2007. u 19:18 sati.