"pravi li ljubav od čovjeka budalu ili se samo budale zaljubljuju?"
imam potrebu reći nešto o knjizi koju sam pročitao. zato jer kao prvo, sam čin čitanja knjige je jedno iznenađenje sa mene samog. i veliki uspjeh, nakon godina i godina posta, mogu reći da sam se uspio prisiliti i oduprijeti svim džinima i aždajama koji su me pokušali odvratiti od tog.
čak sam ju vratio točno na vrijeme, bez dana kašnjenja. knjiga je "zovem se crvena" orhana pamuka.
no, evo, taj šok koji sam sam sebi priredio za posljedicu ima neki kamenčić koji me tu negdje unutra žulja i koji već nekoliko dana namjeravam izbaciti van. o čemu se radi? prvo, ajde da iznesem opću ocjenu knjige. ok. dopala mi se. stil pisanja vrlo pitak, vrlo realističan, kao da ne čitaš nego kao da slušaš, vrlo duge, kompleksne rečenice lako se prolaze, lako shvaćaju i doživljavaju. početak me bio uplašio (da je dosada), dok se nisam naviknuo, dok nisam skužio što se tu zbiva. i dok se nisam uljuljao u (slow) ritam vrlo nam bliskog orijenta. onda je krenulo i stranice sam gutao i gutao.
priča je zanimljiva, čak i napeta, priču pričaju likovi sami. u osnovi, priča je ljubavna.
no sve to skupa nije ono što u stvari želim reći. nije to taj kamenčić.
kroz priču vas dakle vode sami likovi, ali pričanje jednog sam uvijek najrađe čitao. to je priča glavne junakinje, šekure.
gledanje svijeta kroz tuđe oči je vrlo intrigantno (da li i to možemo nazvati voajerizmom, ne znam) a kad su to ženske oči, e tu stvari postaju zanimljive.
naravno, kao svaka prava podvojena ličnost i moja druga polovica (koja i dalje uporno odbija priznati da sam ja podvojena ličnost) postavlja uvijek isto pitanje: da li muški pisac (a i pisci su ljudi) zna kako svijet izgleda kroz ženski vizir? da li je to moguće, ne znam, na moja prva polovica pretpostavlja da može i vjeruje onome što je pročitala. pa čak i da ne, na jedno promišljanje sam naveden i to je već nešto.
puno pričam, sorry.
dakle, naša šekura knjigu započinje kao napuštena udovica s dvoje sitne dječice a završava kao zadovoljna žena udata za glavnog junaka (koji i nije baš neki posebni junak kako se u knjizi pokazalo. ok, daleko od toga da je kukavica i papak, ali nije rambo, niti superman). ono što me natjeralo na razmišljanje je spoznaja o tri faze kroz koje naša šekura prolazi, a te tri faze i ja nekako prepoznajem kao ključne u našim životima i izvan knjiga. dakle:
prva faza je faza bezglave ljubavi, kada se bacamo naglavačke u mutnu i neprozirnu vodu strasti, kada dajemo i dajemo, a razum tek tu i tamo preuzme vlast. muškarac koji opčinjava ženu je lijep, naočit, ugodan. ona promatra njegove oči, kosu, mišiće, kožu, promatra i njegovu muškost. promatra, osmatra.
druga faza povezana je s djecom i obitelji pa ću je stoga zvati fazom Obitelji (s veliko o) ili stvaralačko-zaštitničkom fazom. ljubav i dalje traje ali nije više primarna, primarna zadaća postaje stvaranje materijalnog okružja. od muškarca se očekuje da gradi, da drži, da donosi. mala djeca predstavljaju ranjivost. muškarac je tu da štiti, da se uz njega osjeća sigurno i opušteno. staviti glavu na njegove grudi, zakloniti se u njegovu sjenu, opustiti se i osjećati se sigurnom. da, a onda može i malo ljubavi.
treća faza dolazi kad djeca narastu, pomalo nas napuštaju, krov smo postavili i stan opremili. naše se ljubavi prisjećamo naravno rado no i sjetno. ovo je faza prijateljstva. faza u kojoj nam treba sugovornik s kojim ćemo dijeliti uspomene, prisjećati se divnih trenutaka. faza u kojoj nam treba društvo za šetnje, za gledanje televizije, za posjete rodbini.
u svakoj od ovih faza, ako primarna uloga nije dobro odigrana, a to ne prepoznamo, mislimo da je pukla ljubav. a ljubav je i ljubav i Obitelj i prijateljstvo.
samo se kroz vrijeme transformira.
isto tako, kroz sve faze žena voli testirari svog dragog da se uvjeri da ipak ljubav (ona prva) još postoji.
u stvari, knjiga o ovome uopće ne piše, ali to mi je sinulo u jednoj suludoj situaciji. šekura se uda, druge noći njen muž ne dođe doma (svinja muška. dočim ga u stvari muče turski dželati, drage žene, nisu svi muški svinje, hehe) a ona uzme klince i ode u kuću svog šogora. puko sam dok sam to čitao, još sad me bole oči koliko sam ih razgoračio. zašto? zbog djece, da djecu zaštiti i smjesti pod neki krov. naravno, mužić se vratio, razvalio vrata i vratio ju doma gdje i danas sretno žive. više manje, jer je on oštećen izašao iz tog vrtoglavog razdoblja u kojem je morao ispunjavati uvjete i želje svoje ljubavi, i dokazivati ne svoju ljubav, jer u ljubav njegovu je ona vjerovala nego svoju sposobnost da bude pater familias.
taj ???zašto je pobogu tako brzo kidnula iz vlastitog doma ??? me nagnao da smislim ove tri faze i da se čak i složim sam sa sobom.
e, da knjiga. u stvari govori o nečem sasvim drugom, no to i nije bitno. bitna je ljubav.
pročitajte
Post je objavljen 17.11.2007. u 19:15 sati.